Hrabar biti znači čvrsto stajati uz dobro, iako prijeti opasnost.
Negdje nad Teksasom, na 12.000 metara visine, pilot početnik Robert Waiding imao je uzvišen doživljaj. Kraj njega je sjedio njegov učitelj, pilot kapetan Josip Garner koji se nije miješao u upravljanje, nego je samo mirno promatrao.
Sat je pokazivao 22.45 sati.
Odjednom, desni motor reaktivnog zrakoplova, počeo je izbacivati vatru. Vjerojatno je kvar u dovodu ulja uzrokovao pregrijavanje. Kapetan je smatrao da je zrakoplov izgubljen. Odmah dade jasnu zapovijed: “Zrakoplov napustiti!” Tren zatim otvori se stakleni krov i zrakoplov, koji je letio brzinom od 700 kilometara na sat, zahvati snažan vjetar. Sekundu zatim kapetan Robert zapovijedi da se iskače.
Mladić pritisne gumb koji je trebao izbaciti sjedalo, ali se ništa ne dogodi. Nešto nije funkcioniralo. Krajnjim je naporom okrenuo glavu, a od onoga što je ugledao obamro je od straha: kapetanovo sjedalo bilo je još tu, ali u njemu kapetana nije bilo! Glavnog pilota odnio je snažan vjetar.
Da preživi, Robertu je preostala još jedina šansa da iskoči, ali odmah. Reaktivni je naime motor sukljao plamenom kao raketa. Okrene se da bi se otkopčao od stolice, ali tad odjednom ugleda neke cipele: kapetan je bio pritiješnjen u zadnjem dijelu pilotske kabine, bez svijesti.
Robert stvarno nije znao što sada činiti, a zrakoplov je mogao eksplodira- ti svake sekunde.
Tada donese sasvim ludu odluku. Nije mogao iskočiti, a nije mogao ni svog učitelja ovdje ostaviti u besvjesnom stanju. Šanse su mu bile jedan prema milijun, ali je ipak pokušao riskirati.
Uhvati rukama upravljač i poveća brzinu na 800, pa na 900 km na sat. Temperatura je u otvorenoj pilotskoj kabini pala na minus 40 stupnjeva. Više nije mogao zatvoriti kapke na očima, kao da su se smrzli na toj temperaturi i vjetru, a oči su ga užasno boljele.
Zrakoplov se približavao brzini od tisuću kilometara na sat, i to s otvorenom kabinom. Brojio je sekunde kad će se srušiti. Kad je osjetio da se približio zemlji, ponovno ispravi zrakoplov u vodoravan položaj. Pritisne taster radija i pozove zemaljsku stanicu. “Ovdje pilot–učenik Robert Waiding! Slijep sam! Pomozite mi!”
Neki mu je glas odgovorio: “Nalaziš se na 1.700 metara visine. Pokušat ćemo te spustiti.” I Isti mu je glas zapovijedio da smanji brzinu na 400 kilometara.
Robert ponovno začuje glas: “Sada je dobro, nalaziš se na razini piste.” Glas mu je dalje zapovijedio da upali svjetla da bi ga mogao voditi. Pipao je po šalterima, ali nije mogao pronaći pravi taster.
“Leti još jednu rundu, trebaš vremena! Ja ću ti sasvim točno kazati gdje se taster nalazi”, govorio je dalje isti glas u slušalici.
Nakon četiri minute bila su svjetla upaljena i ova se runda leta približavala kraju. No neposredno prije no što je zrakoplov dodirnuo pistu, došao je u krivi položaj prema pisti. I tada mu je glas u slušalici bez ikakva uzbuđenja mirno govorio: “Mali, moraš birati! Ili ćeš dati gas i napraviti još jednu rundu, ili ćeš uvući kotače i spustiti se na trbuh.”
Robert Waiding odvrati: “Ne mogu više! Moram dolje!”
Dvije minute kasnije urlale su vatrogasne sirene pistom prema ogromnoj vatrenoj ptici koja se spustila. Odmah su cijeli zrakoplov zasuli vatrogasnom pjenom. Spasioci su već na mjestu i izvukoše oba pilota.
Kapetan Garner se probudio nakon desetak minuta i odmah su mu ispričali sve što se dogodilo. Robertu Waidingu je trebalo tri dana da bi mogao normalno gledati. No cijeloga je života zbog toga slabije vidio.
Petar M.
Post je objavljen 28.06.2011. u 18:32 sati.