Nije doping novost, guglala sam malo pa naišla da su to nekad prije koristili vojnici za borbu(valjda u svrhu uvjeravanja samih sebe u vlastitu borbenu gotovost i nebesku silu koja ih prati na putu do pobjede).
U ratu i dopingu nema pobjednika.
Ono što mene smeta je dozvoljeno korištenje tko zna čega sve ne, i onda kad se kad-tad zagrebe u nešto kao nedozvoljeno. Ista tvar je primjerice prije pola godine bila dozvoljena. Lista nedozvoljenih sredstava raste brže nego kapacitet računala.
Prvo mislim da ne moram ni spominjati koliko prezirem doping i samu ideju takvog načina dolaska do rezultata. Tvrdim krenulo je nizbrdo kad je sport prestao biti način života koji je definiran trudom i zalaganjem da bi se pomaknule vlastite granice i postao masovna zabava(samo za gledanje) koju potpiruju reklame i lobiji, sve se počinje svoditi na novac. Odgovorno tvrdim i da je PR korijen sveg zla.
Da bi onima koje sport ne zanima približila ideju koliko je doping štetan za ideju sporta usporedit ću ga s idejom posla i posla preko veze. Dolazite vi tako na razgovor za posao, imate potrebne kvalifikacije, završili ste traženu školu, nešto ste radili u struci, zanima vas to, spremni ste učiti, i dolazi to drugo biće koje se provuklo kroz školu, nema blage veze i lijeno je za popizdit.
No međutim direktora je netko nazvao i ta osoba će biti primljena umjesto vas. O čemu govorimo?
Apsolutnoj demoralizaciji jer zašto vi radite i trudite se ako će netko samo doći i imati bolji start od vas ne zato što je ludo sposoban i pametan nego jer ima nekog da ga pogura.
U konkretnom slučaju naše atletičarke bez pravih informacija ne želim laprdati koješta. Ako je to što kažu istina, da na sredstvu koje je uzimala zbog problema s leđima nigdje ne stoji taj sastojak, a on se u sredstvu nalazi treba tužiti proizvođača. Treba mu uzeti i gaće sa štapa jer je takvo nešto jednostavno nedopustivo.
Bile su silne afere s plivačima i kapima za nos, odjednom je nešto došlo na doping listu. Ako poznajete nekog plivača(plivačicu znate bez sumnje kakvih problema imaju sa sinusima i da su uglavnom ovisni o kapima i sprejevima jer inače ne mogu disati, i da ih većina kapu nosi cijele godine. Promjene temperature, voda i tako to.
No eto kao to se smirilo i stalo se na kraj toj priči. Tako kažu. Pa je bilo s biciklistima cirkusa…i makar liječnici uporno govore da su neke biciklističke trke neizvedive bez dopinga, iste se trke zbog lobija ove i one vrste održavaju istim ritmom svejedno. Na kraju krajeva kome su biciklisti važni? Jedan ode drugi dođe.
A o čemu se zapravo radi? Ljudski organizam ipak vjerovali ili ne ima neke svoje limite. Ne bi se reklo gledajući Bolta, ali ipak imamo limite. Za početak jer ni vi ni ja nismo Bolt.
I kad mi pričaju ljudi koji su igrali basket s mojim starim da je bio kralj jer je zakucavao s manje od 190 što je onda bilo skoro nezamislivo, a danas gledajući svoju generaciju dečki njegove visine smatraju zakucavanje normalnom stvari, oke, rjeđe će to raditi u igri jer je košarka puno više od zakucavanja i daleko kompleksnija od malo iživljavanja na obruču ali dajte im loptu i 5metara zaleta, školski će zakucati gotovo svi košarkaši izuzev onih zbilja niskih.
Promijenili su se treninzi, drugačija je igra nego što je prije bila, ali neki limiti su pomaknuti.
I zašto se silni atletičari kljukaju koječime? Jer su dovedeni do vlastitih tjelesnih limita koje vrlo vjerojatno neće moći prevaliti i organizam im je prenapregnut.
Zato moraju uzimati ovo i ono dozvoljeno, samo zato da bi bili sposobni raditi na razini koja je za organizam preteška.
Jer su im rekli da to tako mora jer inače neće dobiti ugovor, neće uspjeti ovo i ono. Kao što sam rekla, ti ljudi trebaju potporu i savjetovanje, liječnika koji zna svoj posao i dosljedan je onoj svojoj zakletvi gdje ne obvezuje da neće štetiti. Žao mi je samo što je truli kapitalizam uzeo nešto lijepo i dobro i od toga napravio poligon za samosakaćenje za postizanja rezultata koji su bitni…kome zapravo?
Post je objavljen 28.06.2011. u 11:15 sati.