Godine 1090. nestaje traga hrvatskomu kralju Stjepanu II. Kako Stjepan nije imao nasljednika, izbila je u Hrvatskoj borba za prijestoljem. Evo, kako nam ovo tužno doba opisuje splitski arcidjakon Toma: »Pošto je izumro sav .kraljevski rod. ne bijaše više nikoga, tko bi imao zakonito naslijediti kraljevstvo hrvatsko. Zato se počela roditi velika nesloga medju svima velikašima u kraljevini. Iz težnje za vladanjem jednom bi ovaj, drugiput pak onaj, sebi osamljeno prisvajao vladavinu zemlje. Nastadoše nebrojene otimačine, pljačkanja, umorstva i legla svih opačina; danomice bi naime jedan drugoga progonio, napadao i ubijao. — U to vrijeme živio je u Slavoniji neki velikaš, koga su njegovi drugovi i suplemenici progonili mnogim uvredama i brojnim štetama. Nemajući nade, da bi se tolikomu zlu mogao oprijeti kako drukčije, ode on u Ugarsku. Tamo stupi pred kralja Ladislava, koga počne nagovarati i putiti, neka podje kraljevinu Hrvatsku osvojiti i pokoriti ju svomu gospodstvu; pouzdano ga je uvjeravao, da bi to mogao lako izvesti, pošto je prijestolje ispražnjeno, a podjedno ostalo bez zaštite kraljevske moći.«
Sličan poziv upravila je ugarskomu kralju Ladislavu također njegova sestra Jelena, udovica kralja Zvonimira. Evo, što o njoj piše ugarski ljetopisac: »Zvonimirova udovica, sestra kralja Ladislava, — progonjena mnogim nepravdama od neprijatelja pokojnoga muža svoga. — zatražila je u ime Isusa Krista pomoći od svoga brata: kralja Ladislava.« Isti ovaj ljetopisac nastavlja, kako je kralj Ladislav pošao osvajati kraljevinu Hrvatsku, pa onda dodaje: »Nije ipak toga kralj činio iz pohlepe. nego zato, što mu je (hrvatska) baština pripadala pa vladalačkoj pravdi, jer mu je naime kralj Zvonimir bio rodjak prvoga stupnja, a nije imao baštinika«. Kralj Ladislav provali u Hrvatsku na proljeće god. 1091. Vojska je njegova preko rijeke Drave prelazila kod mjesta Vlaška. Bez većih borba osvoji Ladislav cijelu Hrvatsku između rijeke Save i Drave. Teže mu bijaše vojevati u južnoj gorovitoj Hrvatskoj. Tamo negdje kod Gora blizu Petrinje pogibe u ljutom okršaju Seledin. jedan od glavnih vojvoda ugarske vojske. Hrvati doduše ne bijahu složni, te se svako pleme moralo boriti posve osamljeno; ipak je Ladislav gubio mnogo vremena, osvajajući gradove i tvrdje". Ugarska vojska dopre tako do Gvozda (Kapele), kad li joj stigoše vijesti, da su u Ugarsku provalili divlji Kumani. Međutim se kralj uvjerio, da i onako ne će moći prodrijeti do mora. Zato se on zadovolji s osvojenim dijelom Hrvatske, te pohiti kući, da obrani svoju kraljevinu Ugarsku.
Kralj Ladislav nije imao namjere, da kraljevinu Hrvatsku podloži Ugarskoj. On dapače ne htjede ova dvije kraljevine niti združiti u personalnu uniju, t. j. da imaju zajedničkoga kralja. Zato Ladislav ne uzimlje naslova »kralj Hrvatske«, a niti sebe ne namiće Hrvatima za vladara. On će naprotiv u osvojenom dijelu Hrvatske postaviti takvoga kralja, koji ne će imati izgleda, da se uspne takodjer na ugarsko prijestolje. Kako je naime kralj Ladislav bio bez djece, brinuo se za sinove pokojnoga svoga brata Gejze, koji je prije Ladislava bio (g. 1074.—1077.) kralj ugarski. Stariji Gejzin sin Koloman naslijedit će kralja Ladislava na ugarskom prijestolju; mlađemu pak sinu Almu namijenio je Ladislav hrvatsku krunu, da se tako u Hrvatskoj stvori sekundogenitura (drugorodstvo) dinastije arpadovske. I zaista vidimo, kako je Ladislav g. 1091. u sjevernoj Hrvatskoj učinio kraljem svoga sinovca Almu.
Istodobno odijeliše se od kraljevine Hrvatske otoci i gradovi stare Dalmacije. Ovdje se naime smutnjama u državi hrvatskoj okoristio bizantinski car Aleksije I. Komnen. Da je Dalmacija g. 1091. priznala vlast carstva bizantinskoga, sudimo po tomu, što na listini, koju zadarski prior g. 1091. izdaje, dolazi oznaka, da u Carigradu vlada car Aleksije; toga naime običaja ne nalazimo u vrijeme hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira, jer tada nije bizantinsko carstvo imalo nikakve moći u Dalmaciji. — Čini se, da je Dalmaciju u ime cara Aleksija posvojio normanski vitez Guiffred, sin onoga kneza Amika, koji je g. 1075. u sužanjstvo odveo hrvatskoga kralja Slavića. Guiffred je naime bio carev »sebastos« u Dalmaciji, gdje je i .osobno boravio, ikako to sam ističe u listini od g. 1093.
Gubitak Dalmacije i sjeverne Hrvatske otvori Hrvatima oči. Sada su mogli vidjeti, kamo će ih dovesti narodna nesloga. Da uščuvaju barem preostali dio kraljevstva hrvatskoga, dignu složno na prijestolje domaćega velikaša Petra, komu narodna predaja daje nadimak “Svačić”. Možda je to onaj isti Petar, koji se u doba kralja Slavića (oko g. 1074.) spominje kao ban hrvatski. Poslije svoga krunisanja nastanio se narodni kralj Petar u gradu Kninu, odakle su i prije vladali neki hrv. kraljevi. Nema spomena o tomu, da bi ugarski kralj Ladislav po drugiput pokušao, da osvoji južnu Hrvatsku. Da je on to i pokušao, valjda ne bi uspio, jer se zamjerio papi Urbanu II. Ladislav je naime koncem g. 1092. pristao uz protupapu Klementa , koga je postavio njemački car Henrik IV., dočim hrvatski biskupi stajahu čvrsto uz pravoga papu Urbana II. Možda je i to bio jedan od razloga, zašto kralj Ladislav oko g. 1093. uređuje u Zagrebu novu biskupiju. Pod zagrebačku biskupiju spadat će sjeverna Hrvatska, u kojoj vlada kralj Almo. Ovdje je dosada duhovnu pastvu vršio kninski biskup, koji se pokoravao nadbiskupu u Splitu, dočim će se novi zagrebački biskup — po imenu Duh, a rodom Čeh pokoravati nadbiskupu u Kaloči. Tako se evo sjeverna Hrvatska i u crkvenom i u političkom pogledu odijelila od južne Hrvatske.
Godine 1095. umre kralj Ladislav, koga će kasnije papa Celestin III. proglasiti svecem zato što je podupirao crkve i samostane. Smrću svoga strica izgubio je krali Almo glavnu svoju potporu. Zato morade ostaviti sjevernu Hrvatsku, jer se ovdje narod pobunio protiv njega. Almo uteče u Ugarsku, gdje je zavladao njegov stariji brat Koloman. Ovaj imenuje Alma vojvodom istočne Ugarske (na lijevoj obali rijeke Tise). Almo se nikada kasnije ne zove »kraljem«, po čemu zaključujemo, da niti nije bio krunjen za kralja hrvatskoga. U pismu, što ga god. 1096. njemački car Henrik IV. piše Almu, adresira jednostavno ovako: »Almu, slavnomu vojvodi i vjernomu prijatelji' Kad je Almo utekao iz sjeverne Hrvatske, prevladao je ovdje narodni kralj Petar. Ipak nije mogao učvrstiti vladanje svoje. I Hrvatska je naime g. 1096. ljuto stradala od križarskih četa. Zapadnom je Hrvatskom u Carigrad prolazila ogromna francuska vojska, koju je predvodio Rajmund, bogati grof iz Toulouse. Istodobno putovahu .kroz Slavoniju i Srijem u Carigrad brojne čete, koje su vodili; lotaringijski vojvoda Gottfried Bouillonski, vitez "Walther i pustinjak Petar. Hrvatska je u vrijeme prolaza križarskih četa bila posve neodvisna država.
Na proljeće g. 1097. doživjele su hrvatske zemlje opet novih promjena. Ugarski se kralj Koloman spremio, da u Hrvatskoj preuzme baštinu svoga tetka kralja Zvonimira. U tu svrhu pomirio se Koloman sa rimskim papom Urbanom II. u srpnju g. 1096. Možda je Koloman odmah tada zatražio papinu privolu za svoju akciju u Hrvatskoj. Svakako je sigurno, da je Koloman na proljeće g. 1097. provalio preko Drave, uvjerivši prije toga papu o svome baštinskom pravu. Između ugarske i hrvatske vojske dođe do velike bitke kod Petrove gore; ovdje bude hrvatski kralj Petar poražen i ubijen."
Međutim se Koloman zaručio sa Buzilom, kćerkom normanskoga kneza Rogera I., koji je vladao na Siciliji. Roger bijaše vjeran vazal pape Urbana II. Čini se dakle, da je i ova ženidba bila udešena u tu svrhu, da se osigura trajno prijateljstvo između Kolomana i pape rimskoga. Buzila se mjeseca svibnja g. 1097. dovezla iz Sicilije u hrvatski Biograd na moru (kod Zadra), odakle će se odvesti u Ugarsku do svoga supruga Kolomana. U Biogradu je Buzilu dočekao ugarski velikaš Vinkurije, župan iz erdeljskoga Biograda, sa 5000 oboružanih vojnika. Ovo nam najbolje dokazuje, da u svibnju g. 1097. nije više u Hrvatskoj vladao kralj Petar. Ne da se naime ni pomisliti, da bi on svomu takmacu dozvolio, da kroz čitavu hrvatsku državu od Drave do Jadranskoga mora vodi toliku vojsku, kakvu je vodio Vinkurije; za počasnu i sigurnosnu stražu kraljice Buzile dovoljna bi bila mala Četa.
Čini se, da se bizantinski car Aleksije uplašio, da Koloman ne bi osvojio također dalmatinske gradove i otoke. Za obranu bizantinske Dalmacije nije Aleksije bio spreman, jer ga je odviše zaokupila prva križarska vojna. Zato on obranu Dalmacije prepusti mletačkomu duždu Vitalu Michielu, koga imenuje carskim »protosevastom« u Dalmaciji. Od straha pred Kolomanom prione grad Split u svibnju g. 1097. uz dužda mletačkoga. U odnosnoj povelji obećavaju Splićani, da će posvema slušati »svoga gospodara Vitala Michiela, slavnoga dužda mletačkoga ili hrvatskoga i carskoga protosevastu«, Njemu će grad Split u ime vojne pomoći stavljati na raspolaganje »jednu saginu ili dvije galije«; prekrši li grad svoje obećanje, morat će platiti globu od 1000 dukata. Sličnu povelju dadoše duždu i drugi gradovi dalmatinski. Tako je mletačka republika u svibnju g. 1097. prevladala u Dalmaciji. Mletački je dužd preuzeo vladu samo u ime cara bizantinskoga; no Mlečani su bez dvojbe već sada namjeravali, da sebi trajno osiguraju vlast u Dalmaciji.
U Hrvatskoj nije dugo potrajala vlast, koju je Koloman stekao pobjedom nad nesretnim kraljem Petrom. Hrvati se naime pobune, te protjeraju Ugre preko rijeke Drave. Ovako uspjela buna mogla je nastati u času, kad je Koloman bio najslabiji. To pak bijaše po svoj prilici god. 1099. Kolomana je naime u travnju god. 1099. zadesio velik poraz kod grada Premvsla u Galiciji, našto se protiv njega digao i rođeni mu brat Almo. — Odsada pa do god. 1102. ne vlada kralj Koloman u Hrvatskoj. On morade god. 1102. povesti novu vojnu na Hrvate, da ih po drugiput pokori. No kad je Koloman došao do lijeve obale rijeke Drave, nađe na desnoj obali veliku vojsku hrvatsku. Nije se Koloman više pouzdavao u ratnu sreću, jer je ova prevrtljiva. Koloman je volio s Hrvatima pregovarati, ne bi li ih mirnim putem sklonuo, da ga uzmu za kralja svoga. U tabor Kolomanov dođoše predstavnici 12 plemena hrvatskih. To bijahu knezovi: Juran Kačić, Ugrin Kukar, Mrmonja Šubić, Pribislav Čudomerić, Jurina Svačić, Petar Mogorović, Pavao Gusić, Pribislav Polečić, Obrad Lisničić, Ivan Jamometić, Mironja Tugomerić, te Martin, knez plemena Karinjana i Lapčana. — Koloman je knezove hrvatske primio veoma ljubezno; veli se, da ih je redomice izljubio („cjelov mira"). Kolomanu pođe za rukom, te je knezove hrvatske uvjerio, da on ima „nasljedno" pravo na prijestolje hrvatsko. Pri tomu je posredovao zagrebački biskup Singidun, koga je Koloman volio.
Zar se povijest nama stalno ponavlja, nakon naše nesloge, pljačke i otimačine a vojne pobjede u pregovorima kojima sudjeluju "glavni predstavnici" vlasti mi ulazimo u nekakvu uniju, nekad se to zvala personalna danas europska, zanimljivo naši sjeverni susjedi su i naši zagiovratelji ulaska i predsjedatelji tom Unijom.
Sporazumjevši se s predstavnicima 12 plemena hrvatskih, sklopio je s njima Koloman državni ugovor (pacta conventa). Po jednoj vijesti sklopljen je ovaj ugovor u Križevcu. Žalibože nije nam se sačuvao izvornik toga ugovora. Ipak nam je djelomice poznat sadržaj njegov. Na temelju toga naime ugovora izdao je kralj Koloman predstavnicima hrvatskih plemena posebne povelje, kojima zaštićuje privatnopravne interese njihove. Kralj oprašta hrvatsko plemstvo od poreza, a povrh toga zajamčuje hrvatskim plemenima njihove zemljišne posjede. Jedno i drugo dokazuje, da Koloman nije postupao kao osvajač, već da je na hrvatsko prijestolje došao privolom tadašnjih predstavnika kraljevine Hrvatske. Po sredovječnom običaju prisvajao je osvajač sebi jedan dio osvojenog zemljišta ;pobijeđeni pak narod bijaše obično pritisnut još većim porezima, nego li ih je snosio prije toga. Pošto Koloman postupa sasvim drukčije, vidi se, da on nije osvajač.
U zamjenu za povlastice, koje Koloman daje Hrvatima, traži on od njih samo vojničku — i to dosta laku — dužnost. Kralj naime obvezuje svako hrvatsko pleme, da mu u slučaju rata opremi 10 konjanika, koji će morati kralju služiti do konca rata. Do rijeke Drave (dakle u Hrvatskoj) uzdržavat će hrvatska plemena vojnike na svoj trošak, a preko rijeke Drave (t. j. u Ugarskoj) ratovat će hrvatski vojnici na trošak samoga kralja.
Koloman je god. 1107. prevladao u cijeloj tadašnjoj Dalmaciji. Žitelji Dalmacije priznaše ga svojim vladarem na temelju ugovora, baš kao što to god. 1102. učiniše žitelji kraljevine Hrvatske. Zato su i svi dalmatinski gradovi god. 1107. dobili slična privilegija, kakova je god. 1102. dobilo 12 plemena hrvatskih.
Ugarski ljetopisi vele, da je Koloman bio nakazna tijela: grbav, ćorav, hrom, rutav, razrok i jecav. Bio je on i grozne ćudi. Najbolje nam to pokazuje Kolomanova borba s Almom. Do te borbe medju braćom došlo je radi toga, što je Almo htio dobiti hrvatsko kraljevstvo, držeći da ima na nj starije pravo, nego li mladi Stjepan. Pomoću njemačkoga cara Henrika V. provali Almo god. 1108. u Ugarsku. Nijemci su mjesec dana opsjedali grad Požun, ali se onda bez uspjeha vratili kući. Kasnije se Almo izmirio s Kolomanom. Ipak je Kolomana hvatao strah, da će mu Almo zadati novih neprilika. Zato god. 1115. dade Alma uhvatiti, te mu iskopati oči. Pa kao da to nije bilo dosta, dade Koloman oslijepiti takodjer Almova jedinca sina Belu, bojeći se valjda, da ovaj 9-godišnji dječak ne postane takmacem Stjepanovim.
Hrvatska je bila u personalnoj uniji s Mađarskom od 1102. do 1527. godine. Tijekom vladavine mađarskih vladara iz dinastije Arpadovića (1102. – 1301.), mnogo stvari se dogodilo na štetu Hrvatske, jer su mađarski vladari najviše vodili računa o svojim interesima, dok im interesi Hrvatske i nisu bili tako važni. Iako je prvi kralj iz dinastije Arpadovića, Koloman (1102. - 1116.) dodijelio neke povlastice hrvatskim velikašima, naseljavanje njemačkog i mađarskog vlastelinstva vodi ka jednom novom feudalnom ustrojstvu temeljenom na sustavu donacija. Naime, tijekom tog vremena razvitak političkih i drugih prilika u Europi zahtijevao je jaku vojsku koja se mogla uzdržavati samo teritorijalno, pa je Koloman sve zemljišne posjede, koji već nisu bili u posjedu slobodnih seljaka ili vlastelina, davao vojnicima u zamjenu za vojnu obvezu. Hrvatsko plemstvo se također feudalizira i nestaju stare strukture hrvatskog plemstva županijskog ustrojstva a javlja se novi oblik sa sudskom, upravnom i gospodarstvenom ovlasti. Mađarski kraljevi su imenovali hrvatskog bana, dijelili su donacije vlastelinima, potvrđivali zakone donesene na hrvatskom i slavonskom saboru i zapovijedali udruženom ugarsko-hrvatskom vojskom. Hrvatski ban je imao obvezu upravljanja administracijom, sudstvom, financijama i predvodio je hrvatsku vojsku u ratovima. Pojedine su se obitelji, zahvaljujući donacijama, toliko osilile i na taj način uvažavale i jak politički utjecaj (krčki i blagajski knezovi, bribirski Šubići, cetinjski Nelipići, omiški Kačići, krbavski Kurjakovići)
Post je objavljen 27.06.2011. u 09:47 sati.