Danas je lako biti političar. Najvažnija osobina nekoga tko se želi baviti politikom nije ništa drugo nego sama ta želja. Dalje je sve jednostavno:
ne treba imati izgrađeni i promišljeni svjetonazor jer eventualni ideali ionako ubrzo izgube bitku sa svakodnevnom pragmom;
ne treba biti dobar govornik jer ionako svaka stranka ima bar jednog politkomesara koji osmišljava stranačku retoriku i sve što je potrebno je usvojiti nekoliko zadanih fraza i ukomponirati ih u elementarnu rječitost prosječne osobe;
ne treba pretjerivati s moralnim skrupulama jer je jednostavno kontraproduktivno, naročito ako se želi uspinjati po stranačkoj hijerarhijskoj ljestvici;
ne treba biti posebno obrazovan, jer takvi postavljaju nepotrebna pitanja a često se doživljavaju i kao opasna konkurencija;
ne treba biti inovativan i pun ideja jer je na cijeni pokoravanje stranačkoj stezi, a strategija i taktika stranke su, zna se, ekskluzivitet nekolicine iz stranačkog vrha.
Danas je lako biti novinar. Najvažnija osobina nekoga tko se želi baviti novinarstvom nije ništa drugo nego sama ta želja. Dalje je sve jednostavno:
ne treba biti posebno obrazovan jer praksa u medijima pokazuje da prednost imaju osobe koje nisu uspjele diplomirati;
ne treba biti čak ni posebno pismen jer praksa, naročito u tiskanim medijima, pokazuje da često i nakon lektorske intervencije izlaze polupismeni proizvodi;
ne treba biti ni posebno dobar poznavatelj i govornik vlastitog jezika, jer je očito da urednici cijene novinare kod kojih se odmah može prepoznati od kuda su i čiji su;
ne treba ustrajavati na svom stavu, ako ga se slučajno ima, jer je kontraproduktivno, naročito za stanje u lisnici ili na bankovnom računu, a upornost može koštati i radnog mjesta;
ne treba se opterećivati moralnim skrupulama i višim ciljevima, jer praksa pokazuje da to može biti itekako autodestruktivno.
Odgovor na pitanje zašto tako stoje stvari s političarima i novinarima je, naravno, također jednostavan: zato jer su oni, takvi kakvi su, samo odraz stanja i zbivanja u društvu općenito, a naročito klime i prevladavajućeg društvenog vrijednosnog sustava tzv. intelektualne, kulturne i gospodarske „elite“ hrvatskog društva, čije su glavne odrednice, u prvom redu, duboko ukorijenjena malograđanština nužno praćena licemjerjem i prijetvornošću, u urbanijim dijelovima, i zadrtost, duhovna zatvorenost i primitivizam u, naročito južnijim, ruralnim dijelovima, odnosno te osobine kod pripadnika „elite“ doseljene iz tih krajeva. A oba ova „elitna“ kraka krasi jedan najviši zajednički interes – materijalni i statusni napredak, koji im u velikoj mjeri olakšava tako omiljen i tako probitačan društveni stav „ ne bi se štel mešati“.
Ima već poprilično godina kad se na HTV-u izravno prenosila dodjela nagrada HAZU-a, koju je, po meni, obilježio prvorazredan društveni skandal, no, međutim, nije popraćen medijski, ali isto tako nije više bilo ni izravnih prijenosa dodjele Akademijinih nagrada.
Naime, dodjela nije počela govorom, nego hrvatskom himnom. I nitko u svečanoj dvorani nije odmah ustao - ni akademici, ni gosti, a niti nitko za svečanim stolom. Dostojanstvena držanja, pogleda uprtih u daljine i visine – i ni mrdac. Nekoliko pojedinaca se uzvrpoljilo, ali kako je većina i dalje nepokolebljivo bila u svojim daljinama i visinama, i ti rijetki su se smirili i ostali sjediti. U tim prvim godinama ponosa što konačno imamo vlastitu državu kojoj možemo nacionalnom himnom odati čast, iskazati ljubav i pokazati poštovanje i zemlji i svima onima koji su za njezinu slobodu položili svoje živote, ili ostavili svoje zdravlje na bojišnicama, creme de la creme hrvatske znanstvene, kulturne i umjetničke elite nije između sebe iznjedrio niti jednu jedinu osobu kojoj bi bilo normalno, koja bi bez čekanja da vidi kako će drugi reagirati, automatski, po prirodi stvari, ustala na prve taktove nacionalne himne. Tek na intervenciju sa strane, valjda novinara ili TV snimatelja, uvaženi akademici su se, nakon odsvirane dobre trećine himne, počeli dizati sa svojih stolica, koje su, tko zna kako, zaslužili. Jer, pitam se, kako su, ovako uštogljeni, neprirodni, bez elementarne inicijativnosti i prosječnog zdravorazumskog rasuđivanja, sposobni biti intelektualni lideri jednog društva, što oni, ovakvi kakvima su se pokazali, mogu proizvesti originalno, vrijedno, poticajno i društveno korisno.
Ovo je, naravno, bio primjer prave zagrebačke, ili hrvatske, malograđanštine.
I kako onda očekivati neke druge, više razine kod političara i novinara, ili onih koji to pokušavaju biti?
O numerologiji, o mojim, do sada, nepogrešivim numerološkim predviđanjima i koječemu drugome – ubrzo.
Pozdrav vjernim čitateljima!!!
Post je objavljen 25.06.2011. u 19:40 sati.