Čovjek je stvoren kao druželjubivo biće, ima svoje potrebe za toplinom, ljubavlju, komunikacijom... također, dana mu je slobodna volja s kojom može apsolutno raspolagati kako želi... Neki tu svoju volju usmjeravaju negativno prema drugima... hrane se svojom dominantnošću, samoprividnom moći koju imaju pred drugima... imaju li je zapravo? Sviđa mi se jako ona izreka: „Beauty is in the eye of the beholder!“. Tako isto možemo reći: „Ugliness is in the eye of the beholder too!“. Mi sami projektiramo vlastite misli na druge i na temelju njih stvaramo sliku o nekome, tj. naše misli, primisli, predrasude stvaraju sliku o drugima.... stoga, ako nekoga doživljavamo negativnim, a zapravo ne poznajemo tu osobu dovoljno, zapravo stvaramo negativnu sliku o sebi! Ta osoba možda uopće nije takva kakvom ste ju doživjeli. Što se dešava dalje, kad počnemo djelovati u skladu sa svojim mislima prema toj osobi. Nadalje svjesno izazivamo reakcije koje potkrjepljuju naše loše mišljenje, opravdavajući time svoje loše ponašanje prema toj osobi, ego se počne hraniti lažnim dokazima, stvaramo lažnu uzvišenu sliku o sebi, počinjemo štetiti drugome i hraniti se tuđom boli, opravdavajući lažnu pravdu koju smo sami skrojili... Ljudska psiha je nevjerojatan sklop, vrlo lako se povest tim lažnim osobnim pobjedama... no zapitajmo se tko je zapravo pobjednik!?! Slabi se hrane vlastitim projekcijama, hrabri se brane istinom, rijetki zapravo sačuvaju čistoću i ljepotu svojih misli. Na koji način možemo znati da smo zaglibili u svoje zabluđene misli? Ograničavamo se od spoznaje, bježimo, umjesto da rješavamo situacije... sudimo, umjesto da radimo na razumjevanju... stvaramo neprijatelje, a prijatelje pomno biramo (samo ako se bezpogovorno slažu sa svime što smo kazali)... bježimo od istine, tj. svega što može narušiti naše mišljenje... uzdižemo se gaženjem drugoga i počinjemo uživati u tome, u tuđoj boli... Postajemo rob vlastitih samoprozvanih zabluda! Slobodan čovjek ne stvara neprijatelje, ne gazi nikoga, ne boji se upoznati ikoga, jer i da naleti na nekog lošeg, taj ne može na njega utjecati, jer je previše slobodan... Kada nešto ima dobre i jake temelje, teže je to srušiti... a dobro, samo po sebi, iscjeljuje i liječi, ne gura, ne podmiče i ne baca u ponor...
Nadalje, što se dešava kada je tome koga tlačimo, stalo do nas... Ta osoba proživljava osobni hell! Zarobljena između vjere u ljude i nevjere da smo u stanju činiti takve stvari, pokušava objasniti situacije sa svojeg stajališta, pokušava doprijeti do hladnog, zabarikadiranog našeg srca... Ispituje, traži, moli... plače... ne zato što je jadno, jer trpi uvrede, zidove i dr... nego zbog nepravde i štete koju smo joj nanijeli...