Dani su se opet pretvorili u rutinu. Kuća – poso, poso – kuća... I tu i tamo ponekad birtija. Jednostavno nemam vremena misliti na ništa osim stvarčica koje odmah upadaju u oko i koje rješavam u hodu, kao što je napukli lak na noktima ili brza depilacija. Naravno, već je dovoljno vruće da kosa stalno stoji zavezana u nekakav čvor ili pletenicu na tjemenu, čak i kad se vikendom uspijem dokopati plaže, tako da do jučerašnjeg odlaska u frizeraj uopće nisam skužila da je narasla već toliko da je prešišala ramena.
U ljubavnom gnijezdašcu... cvate?
Ne bih znala definirati da li sam baš 100% sretna.
Ja i nezakoniti smo tako brzo upali u nekadašnju rutinu da mi gotovo fali ona neka međufaza koju ljudi obično prođu između prvog poljupca i plaćanja zajedničkih računa.
Čini mi se da je moj povratak doma uzet nekako zdravo za gotovo.
Došla sam, raspakirala torbe, preuzela svoju nekadašnju ulogu pratilje pod rukom, masterchefa u kuhinji, majke u danima kad je Dijete kod tate... Postala sam ponovo Žena i Majka.
Ne i Kraljica, kvragu! Ne i Kraljica...
Očajnički čeznem za malo zajedničkog vremena daleko od svih. Za malo vremena samo za nas dvoje. Ok, ljeto je, on sada užasno puno radi. Ali i ja užasno puno radim, jednako puno kao i on! I jednako sam iscrpljena petkom navečer, i jednako frustrirana svime i svačime, i jednako me užasavaju vikend-obaveze prema prijateljima i obitelji. I sve što želim na kraju dana je mirna čaša vina u ugodnom društvu negdje uz more. Negdje barem 50 metara dalje od stana. U njegovom društvu. I društvu nenapornih bliskih ljudi. Negdje gdje je atmosfera domaća i opuštajuća, svjetlo prigušeno a glazba diskretna. Ispred Egoista, na primjer. A ponekad je dovoljan i ocijeđeni grejp s malo Bacardija i leda protresen u shakeru, dobra kniiga i moja stopala u njegovom krilu, a sve to na našem vlastitom balkonu. Ponekad poželim da izađemo zajedno na neku lijepu i romantičnu večeru van grada, ili jednostavno nestanemo negdje preko vikenda. Negdje gdje ne poznajemo nikoga, i niko ne poznaje nas.
Na žalost, njegova vizija idealnog zajedničkog opuštanja i posvećenosti jedno drugome izgleda otprilike ovako: kasnopopodnevni posjet kvartovskoj kladionici, i nakon toga srkanje pivčine s novootkrivenim frendovima u novootvorenoj birtiji u prizemlju. Mislim, jest da je naš kvart dovoljno fin i miran, i da su sve to neki fini i mirni ljudi, odvjetnici, doktori, poduzetnici, manageri i pokoji sportaš. Ali na kraju radnog dana svi su oni tek gomila mužjaka dlakavih nogu u bermudama i gadnih papaka u šlapama, koja složno cucla svoju bočicu – dvije, kroji slijedeći sastav vlade, sastavlja i rastavlja prvu momčad Hajduka (posljednjih dana su se ipak malo više posvetili reprezentaciji), standardno se bavi privatnim i poslovnim životom Željka Keruma, i tu i tamo se složno okrene za grupicama jedva punoljetnih komada u minici koji se spuštaju prema okupljalištima na Zenti... A ja bih tu trebala s kvartovskim suprugama i životnim družicama izmjenjivati recepte za anticelulitne ručkove prikladne za vruće dane, informacije o popustima i akcijama u City Centru, ljetnim aktivnostima i losionima za sunčanje za djecu? Halooo, ja još uvijek nemam djecu! A i da ih imam, sigurno ne bih svoju bebu na rastućim temperaturama zlostavljala ekološkim platnenim pelenama koje ne upijaju pišicu i izazivaju osip i crvenilo na guzi, samo zato jer je eko sada iz nekog meni nedokučivog razloga in među ženama koje sudbina planete zanima koliko i prošlosezonski kupaći kostim, a zanima ih samo zato jer imaju spremačicu/dadilju/tetu čuvalicu koja se bavi iskuhavanjem pokakanih pelena... Uostalom, ne da mi se socijalizirati ni s ovih nekoliko još službeno neudanih i mlađih životnih suputnica, od kojih samo jedna radi ali neće još dugo, još samo da joj se uhvati beba na čemu zdušno radi, pa se osigurala i ne mora više raditi do kraja života...
A ni doma nije bolje. Nezakoniti ne voli sjediti na terasi. Navodno ga smetaju komarci, koji njega uopće ne šljive (mene grizu ko ludi, ali otkako sam nabavila tinjalicu nema ih više). A zaključio je i da je alergičan na cvijeće i bilje na terasi, mada nema pojma na što je alergičan niti mu se ta navodna alergija na bilo koji način manifestira. Ali eto, alergičan je i grizu ga komarci. Možda ga ne bi toliko grizli da je uspio u pokušaju da nađe na terasi idealno mjesto za televiziju, po mogućnosti neko s kojeg je ne bi morao unositi u stan ako padne kiša. Uostalom, čemu se gnjaviti na terasi kad je unutra veeelika ogromna kutna garnitura, tako mekana i udobna, i ogromni ekran, a sada eto i dovoljno zaobljena žena na koju može osloniti lijevu ruku dok desna stišće daljinski?
Ok, nije baš da je uvijek alergičan na cvijeće na terasi. Tu i tamo dođe ekipa pa se okrenu gradele na terasi, a zna se spremit i peka u krušnoj peći koju je napravio na toj istoj alergenoj terasi u godinama odvojenog života. Ali ok, vjerovatno nisam upoznata s činjenicom da smrad zagorenog mesa djeluje antialergijski i antirepelentski teodbija komarce, niti da je ta božanska aroma koja mi se danima nakon gradelade povlači po stanu i izbija iz zavjesa, stolnjaka i kauča zapravo dobra za Feng Šui...
Naravno, ne mogu se osloniti na njega niti da će prošetati psa! Obično bi s njom završavao u kafiću ispod zgrade, a otkako sam ga uhvatila da joj daje Heinekena, i još čula od konobarice da je pas pio i Nescaffe, nema šanse da ga pustim van s njom. Mada se zapravo odlično slažu i jako vole. Mala bijač spava njemu u zagrljaju, prati ga u stopu i vječno mu je u krilu. Ali ne može mi psu davat da pije samo zato jer je njemu to super!!!
Prvih mjesec dana sam se strašno trudila, a i s njegove strane su tu i tamo dolazili slatki mali znakovi privrženosti, pažnje i ljubavi. I pokoja riječ. A onda smo prešli na rutinu. Ok, svaki dan ga barem jednom uhvati onaj ludi trenutak nježnosti, iznenadna potreba da mi govori nešto glupo i slatko, grli i daje puse i bla... Ali to nije to!
Jer imam osjećaj da moje želje, moje potrebe, da ja sama nisam važna.
On je sretan jer sam ja tu.
Ali nisam sigurna da sam ja sretna jer sam tu.
Prije neka tri tjedna sam počela razmišljati o tome kako sam ne baš presretna.
Uspjela sam ga nagovoriti da, umjesto da drmne pivicu u baznoj birtiji (vrlo elegantnoj, doduše, i sređenoj od jedne od najšmensi interijeristica u hrvata, no ipak kvartovskoj gluvari) i nakon toga spraši na mali balun, ode sa mnom i mojim društvom na večernje pićence do Egoista. Mislim, ono, to je još uvijek kvart. Samo koji korak dalje. Malo ćemo se družiti s ljudima koje volim i koji su željni dobro ga upoznati, svakako će tu biti i brdo njegovih frendova, napokon petak je navečer, nećemo sjesti ni stajati ispred Hedonista, niti ćemo izlaziti kasno, i napokon to je meni za ljubav i bla, pa je pristao. Mada je, kao, u nekoj asocijalnoj fazi (?) kako on to naziva, i mince and mingleing mu je bzvz, i to bi značilo da mora skinuti havajke, staru polo majcu i japanke a navući neku pristojniju košulju ili majcu kojoj kragna ne zijeva do pupka, ima sve gumbe na broju i po mogućnosti nema na prsima logo neke cementare ili telekomunikacijske kompanije, hlače čija primarna funkcija nije pokrivanje jajca na plaži, i možda neke japanke koje nisu od gume, ili čak neke od onih skupih cipela kojih inače ima na bacanje ali ne nosi, po mogućnosti se obrijati mada se brijao još jučer, i nabaciti par kapi nečeg što ne miriše na vidanje rana i liječenje opekotina od sunca, skinuti radni G-shock i staviti neki od onih svojih skupih i finih satova, i ponašati se pristojno nakon dva pića.
Uspio je ponašati se pristojno nakon dva pića, toliko pristojno da je zaboravio da postoji određena grupica starih gradskih pozera, šminkera i kretena s kojima se on druži ali se moje cure njih klone jer jedan od njih redovno lomi srce mojoj prijateljici i tretira je ko štracu pa ga mi zato ne volimo, a ostatak muškića su gomila napuhanih sebeljubivih budala. Pa ih je, čim je vidio da dolaze, dovukao za naš stol...
Nakon pola sata pola mojih cura i pola njegovih (starih) momaka su se prebacili cupkati u Hedonista, zajedno s mojim dragim koji je otkrio da se od pića „za pičkice“ kao što je Sommersby od kruške može oblejati jednako uspješno kao i od „muškog“ alkohola, i koji je otkrio mali milijun nekih „dobrih starih frendova“ koje inače kao ne podnosi a neke od njih zdušno trača kad nisu u blizini. Ja sam ostala sjediti ispred Egoista, manje zato jer mi se nije dalo u gužvu, više zato jer sam obula prekrasne nove sandale za sjedenje. Koje je btw on platio, ali ih uopće nije registrirao na meni. Ubitačno seksi i neudobne. Funkcionalne utoliko što sam željela u njima njemu biti seksi. U njima i novoj tirkiznoj haljini. Koju nije ni primjetio. Čak ni kada je ispred Monsoona izvadio Diners i rekao neka platim to što sam unutrala probala pa da se napokon više maknemo jer će dobit slom živaca nakon dva sata u shopping mallu.
Ostala sam sjediti s dvije moje cure umorne od posla i jednim od onih starih momaka koje ne volimo a kojem se isto nije dalo u gužvu.
A taj jedan od njegovih starih momaka... Pa, iz nekog razloga sam o njemu uvijek imala ne baš lijepo mišljenje, a da zapravo nikad nisam izmijenila dvije riječi s čovjekom. Ali ono, u tom je društvu,u kojem većinu poznajem, i uvijek negdje gdje izađem s curama sjede stol-dva od nas, pa kao da ga već godinama znam. Uostalom, pomalo je javna osoba, tako da dovoljno o njemu znam profesionalno, kao i iz nekakvih lifestyle časopisa, i tako... A to je isto kao da ga i poznajem. Mislim, zar svrha postojanja Glorije nije u tome da se ne zamaramo previše stvarnom socijalizacijom s ljudima kad možemo jednostavno pročitati intervju s njima i zaključiti sviđaju li nam se ili ne?
Mah, jedan od onih tipičnih bonvivanskih likova u zreloj dobi koji izgledaju nevjerovatno dobro za te svoje djedičaste godine, još uvijek sa svim dlakama na glavi na broju, i još uvijek bez preupadljivih sjedina. Šarmantan i dovoljno bogat, ležeran u svojim lanenim košuljama i Gucci mokasinama, što su detalji koje nikako ne volim na muškarcima ali ovaj je jedan od rijetkih na kojima to lijepo izgleda. I neupadljivo. Prirodno, ne nouvele riche. Čovjek koji je nakon razvoda nanizao u svom naručju i domu impresivan broj tupoglavih tabloidskih starleta iz cijele Lijepe Naše, dovoljno impresivan da svaka žena s gramom funkcionalnih moždanih stanica može zaključiti da nije vrijedan pozitivne ocjene. I, uostalom, druži se s budalama, pa ono...
Joj, kako sam bila u krivu.
Jer on je Gospodin. U pravom smislu te riječi.
Zabavan, pametan, uspješan i šarmantan, a istovremeno i pravi gradski huncut i zajebant. Ali tu stranu svoje ličnosti ne pokazuje svakome.
A jednako kao što ja njega, ono, poznajem, jer uvijek je negdje tu blizu i oko mog društva, i on poznaje, ono, mene. Najviše iz priča mog Nezakonitog. Koji je, ono, često pričao o meni nakon prekida. Sve tri godine koliko nismo bili skupa.
I nada se da sam sada sretna. Jer misli da nisam napravila lošu stvar, dapače, kad sam ga bila ostavila. Jer je stvarno bio postao koma osoba i prilično autodestruktivan. I da su rijetke žene koje ostave frajera s novcem kad više nisu zadovoljne. Dapače, sve žene koje on poznaje su spremne trpiti varanja, loše ponašanje, beskrajne izlaske i trošenje na ljubavnice da bi se impresioniralo, samo da ne izgube novac koji dolazi u paketu s lošim muškarcem.
Dotakli smo se i moje frendice koju njegov frend emotivno mrcvari već par godina, prešli na njegovo društvo koje on jako voli i koje ga zabavlja mada puno toga što rade on ne odobrava, završili na njegovom poslu, i kako sam bila pijana i pričljiva jako ga je impresioniralo to što jako dobro poznajem njegov rad. Ono što on jako voli. Društveni status i novac koji mu je rad donio ne doživljava previše ozbiljno, zadovoljan je da mu je ono u čemu najviše uživa u životu omogućilo da ne razmišlja previše o egzistenciji, ali prošao je on i teške dane, i zna da novac lako kvari, ali ok, donosi i neke zabavne stvari u životu, i tako, kad se nešto nudi...
I riječ po riječ, izgubili smo nekoliko ležernih sati u ugodnom razgovoru dok je moj dragi radio majmuna od sebe desetak metara zapadno, cupkajući na disko hitove i komercijalni house, kreveljeći se i frajerišući, a sve to ispijajući Sommersby od kruške...
I ne, Nezakoniti nije pokazao ni tračak ljubomore zbog mog novostečenog hetero bestića, dapače, jako mu je bilo drago što sam se baš lijepo složila s njegovim frendom kojeg on smatra ljudinom.
Uostalom, ljudina je star, a moj Nezakoniti je prema njemu ko jutarnja rosica, a budući da se financijski može mjeriti s njim, sigurno ne bih mogla pokazati ozbiljan interes za zrelog djedicu kad imam njega...
Ili možda ne?
Jer već nakon par dana ponovo smo se družili. Došla sam u kafić pola sata ranije od dogovorenog s frendicama da na miru pročitam novine, on je došao sam popiti kavu, a kako su kafićka Slobodna i kafićki Jutarnji već bili kod mene, tako je i on sjeo da zajedno pročitamo i popričamo. Spomenuli smo i nekakvu dobrotvornu večeru na koju sam trebala ići s Nezakonitim ali Nezakoniti mora van grada taj dan, i meni se ne ide a moja frendica koju njegov frend muči strašno želi ići sa mnom umjesto nezakonitog - baš zbog tog njegovog frenda koji će biti tamo. Na što je Gospodin rekao da on kao mora ići tamo, ali mu se ne da baš, ali ako zna da će biti neko zabavno društvo možemo se lijepo svi iskombinirati. Dapače, nazvao je Nezakonitog da mu kaže da me obavezno pošalje, da će se on brinuti da mi ne bude dosadno... Što je nezakonitom bilo baš cool.
Nakon toga smo se sreli u Jokeru pred zatvaranje. Ja sam kupovala u zadnji čas dar za rođendan AAine kćeri, on se vraćao iz teretane. Pa smo popili kavu zajedno i puno pričali.
Družili smo se i na večeri, družili smo se i nakon večere.
Družili smo se i ovaj ponedjeljak na izboru Miss Dalmacije za Miss Hrvatske 2012, gdje mu je bilo zabavnije s mojim društvom se maknuti od stola, sjest na zidić koji okružuje baštu hotela Park u kojoj se taj izbor održavao, piti pivo iz boce s nama (jer, ono, nemoš sidit na zidiću a ne pit pivo!!!) i smijat se pjevačkim „zvijezdama“ i curama tako punima samopouzdanja a bez stvarnog pokrića u izgledu ili pameti (Isse, šta je misica ružna! Prestrašno!!!)...
Naravno, nije da mi se baš dalo na taj izbor za tu Miss... ali moja frendica je pratila njegovog frenda, i neki prijatelji su bili sponzori a neki i u žiriju, pa sam žrtvovala ponedjeljak navečer nakon što sam visila na poslu do 19.00, i dala joj podršku... Ok, usput sam išla i jer sam se baš radovala što ću sresti Gospodina i družiti se s njim.
Nisam nevjerna. I ne pada mi na pamet. Bar ne s Gospodinom... Jer bio bi to gaf epskih razmjera, nakon kojeg bih mirne duše mogla pokopati sve nade, želje i ambicije da ću jednog lijepog dana postati cijenjena gradska matrona neukaljanog ugleda i časti, u kompletu s titulom gospođe Nezakonite...
Niti je Gospodin tip muškarca koji bi iz zabave frendu pokušao opalit družicu.
Ali ipak, uživam u njegovom gentlemanskom društvu, pažnjicama, i bla...
Naravno, Gospodin nije sasvim bezopasan. Mislim da i on itekako uživa u mom uživanju u njegovom društvu.
Ali i svjestan je da sam na opakom rubu da zglajzam od očaja izazvanog mojom romantičnom prirodom i nezadovoljenjem iste od strane mog čovika.
Ako ne s njim, onda s nekim drugim.
Nekim ko je manje opasan po moj društveni status, ali daleko pogubniji za onaj emotivni...
Jer On se vratio u grad. I pozvao me na kavu.
Post je objavljen 24.06.2011. u 20:50 sati.