PROPUSTILI STE VELIKE BITKE? JOŠ IH UVIJEK MOŽETE PROŽIVJETI PREKO STARIH BROJEVA VP MAGAZINA ZA VOJNU POVIJEST.
Ovako glasi reklama za nabavku prethodnih brojeva VP magazina. Ne znam kome je u Večernjem listu pala na pamet ideja za ovako glupavu reklamu, ali u moru reklama kojima nas obasipaju mediji ova je na mene ipak ostavila najjači dojam. A što tek reći za reklamu za pretplatu za navedeni magazin: UŽIVAJTE U VELIKIM BITKAMA.
Zaista zašto ne bi i čitatelji VP magazina uživali u bitkama bar onoliko, koliko su uživali sudionici tih bitaka? Evo uzmimo za primjer samo ratove devedesetih u regiji - možete samo zamisliti kakvo je to uživanje bilo učestvovati u njima, i da li ih se isplati ponovo proživljavati? Čemu uostalom ustajati u 6 ujutro i ići na posao (ako ga imate naravno), zar ne bi bilo ljepše opet ići u rovove i ”velike bitke“? A oni koji su ih propustili, bilo da su izbjegli učešće u njima ili su bili premladi, a novi ratovi nažalost nisu na obzoru, za utjehu imaju VP magazin.
A sada nešto i o sadržaju trećeg broja VP magazina za lipanj 2011. Najviše pažnje su mi privukla dva članka vezana uz drugi svjetski rat na našim prostorima. Prvi je ”Puč Lorković-Vokić i kako spasiti NDH“ (autor Mario Jareb) o pregovorima između ustaških predstavnika i HSS-a ljeta 1944. o odvajanju od sila osovine i prelasku na savezničku stranu, a sve u cilju opstanka NDH. U tekstu se cijelo vrijeme provlači zaključak da je Pavelić slamanjem pregovora (o kojima je bio cijelo vrijeme obaviješten) vezao sudbinu NDH za Treći Rajh i da je to uzrok njenog sloma u svibnju 1945. Kako protumačiti zanemarivanje očiglednih činjenica kao što je ta da NDH nikad nije bila suverena država, već je bila čedo Wehrmachta i da je pad Trećeg Rajha je morao neminovno značiti (povijesno zasluženi) pad NDH. Uostalom i Vojni sud u Nürnbergu je donio zaključak da je NDH bila satelitska država i da su akti vlade NDH akti ukupacijske sile. A da ne govorimo o tome koliko je realan prelazak države stvorene od strane Wehrmachta i pod njegovom kontrolom na stranu saveznika u ljeto 1944., kad je bilo jasno da će Treći rajh izgubiti rat, pogotovo nakon masovnih zločina organiziranih i provedenih od strane te iste NDH. Uz sve to na kraju krajeve (ali ne i najmanje bitno) antifašistička koalicija je već imala svoje saveznike u Jugoslaviji – Titove partizane.
Jozo Tomasevich je u svom kapitalnom djelu “Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945“ napisao: ”Činjenica jest da se NDH nije mogla održati nakon rata kao nezavisna država, bez obzira na to koja strana pobijedila. U slučaju pobjede sila Osovine, NDH bi izgubila još više teritorija od Italije i još bi više postala njemačko-talijanski kondominij nego što je to bila za vrijeme rata. U slučaju savezničke pobjede, NDH bi nastavila postojati kao dio veće jugoslovenske države. Ukratko, NDH je bila u položaju iz kojeg nije bilo izlaza.“Čisto sumnjam da je sve ovo nepoznato autoru teksta, i nije mi jasno zašto je potrebno o “puču Lorković-Vokić“ govoriti kao o propuštenoj šansi za opstanak hrvatske države u poslijeratnoj Evropi i njen prelazak na stranu zapadnih Saveznika?
Drugi tekst koji mi je privukao pažnju je ”Politički odjeci crkvenog djelovanja Alojzija Stepinca“ (autor je Miroslav Akmadža) u kome je zagrebački nadbiskup Stepinac predstavljen kao jednako dosljedan borac i protiv ustaških i protiv komunističkih vlasti (što je teza široko zastupljena u hrvatskoj javnosti) i kao osoba koja se žestoko suprotstavljala progonu Srba, Židova i ostalih za vrijeme NDH. Dokazi koje ne govore u prilog tome su naravno izostavljeni i tekst ne ostavlja prostora sumnji o Stepinčevom dosljedno moralnom držanju za vrijeme rata. No koliko je točna ta tvrdnja pokazuje tekst ”Stepinac i njegovi demoni“ Igora Lasića (http://www.novossti.com/2011/06/stepinac-i-njegovi-demoni/) objavljen u tjedniku Novosti (br. 600 od 17.06.2011.) iz kojeg izdvajam riječi fra Petra Jeleča, teologa i povjesničara, profesora na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, koji je doktorirao na temi “Katolička crkva u BiH I NDH”:
“Povijesno je neodrživa teza da se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na isti način borio protiv komunizma i nacifašizma kako se to pokušava revizionistički prikazati u crkvenim publikacijama s hagiografskim tendencijama. Borba nadbiskupa Stepinca protiv komunizma bila je jasna i dosljedna od početka, kroz čitavo vrijeme rata (a i po¬slije), dok je borba protiv nacizma i fašiz¬ma imala svoju evoluciju i nije bila otpočetka tako jasna i nikad tako odlučna kao protiv komunizma. Ta evolucija se vrlo jasno može vidjeti i iz analize njegovih pisanih dokumenata i javnih nastupa, a i čitanjem katoličkog tiska za vrijeme rata. U Crkvi se fašizam i nacizam jednostavno smatralo manjim zlom od komunizma.
Isto tako je neodrživa teza da se radi o “ratnom zločincu”, “najvjernijem suradniku ustaškog režima”, kako je to kroz dugi niz godina plasirano u komunističkoj i velikosrpskoj historiografiji i publicistici sve do najnovijeg vremena. A knjiga i publikacija koje još uvijek zastupaju takvo stajalište moguće je pronaći i na stranim jezicima. Stepinac je na završetku rata bio podvrgnut montiranom procesu i nevino osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Milovan Đilas u svojim memoarima napominje kako je Stepinac osuđen ne toliko zbog suradnje s ustaškim režimom tijekom rata, koliko zbog odbijanja suradnje s komunističkom vlašću tj. zbog “njegova opozicionarstva posle rata”.
Usprkos nekad diplomatskim, nekad žestokim kritikama nekih postupaka tadašnjih vlastodržaca, Stepinac se nikad nije u potpunosti distancirao od ustaškog režima i sve do kraja rata davao je podršku opstanku “hrvatske države”. Nekad je čak nalazio i opravdanja za neke postupke državnih vlasti, te nabrajao “mnoga dobra” koje je učinila ustaška vlast, što svjedoči njegovo pismo iz svibnja 1943. upućeno vatikanskom državnom tajniku Maglioneu.
Stepinac se u brojnim prilikama zauzimao za progonjene ljude raznih vjeroispovijesti i nacionalnosti i o tomu postoje brojna dokumentirana svjedočanstva. Je li mogao i trebao učiniti više, to pitanje ostaje otvoreno za daljnja istraživanja. O Stepincu će se moći donijeti konačan sud tek onda kad javnosti budu dostupni dokumenti iz Vatikanskog arhiva za razdoblje Drugog svjetskog rata (dosad je pristup omogućen samo dokumentima do 1939).”
No u trećem broju VP magazina sam uočio i jednu pozitivnu promjenu: za razliku od prvog broja u kom su se u rubrici “Militarija” mogli naći oglasi za ambleme, medalje i kape NDH, ovdje to nije slučaj. Sad da li se tu radi o odluci urednika magazina ili tek o tome da su navedeni NDH “suveniri” prodani (ipak se približava kolovoški Thompsonov dernek u Čavoglavama) nije mi poznato.
U uvodniku magazina glavni urednik Zvonimir Despot je najavio da će se od sada više pažnje posvetiti ratu u BH, tj. napadima srpske vojske ili Armije BiH na postrojbe HVO-a. O napadima HVO-a naravno ni riječi, a o logorima u “HZHB” sumnjam da ćemo imati priliku čitati tematske tekstove. Tako već u ovom broju na čak 10 stranica imamo temu “Listopad 1992. Prozor – Početak hrvatsko-muslimanskog rata u BiH”. Uostalom baš kao što nam reklama za stare brojeve i pretplatu VP magazine poručuje: ko je propustio HVO-ovu bitku za Prozor, može je sada “proživjeti” i “uživati” u njoj. Ja ne bih, hvala.
Post je objavljen 24.06.2011. u 17:58 sati.