Aaron
Pogledao je u onog gada Deana s kojim se upravo sukobio. Ako se to uopće moglo nazvati sukobom jer se ovaj povukao od samog njegovog pogleda. Aaron se osmjehne na tu pomisao. Netko poput njega mogao je prevladati u svakoj borbi, no upravo zbog toga se nisu htjeli sukobljavati. No, sada je morao napraviti izliku. Ipak je u pitanju bila Larissa. Tu je curu promatrao za cijelo vrijeme svog srednjoškolskog života. Uvijek je bio u sjeni i nije joj mogao prići. Nije to bilo zbog toga što je sramežljiv. Naprotiv, inače se oduvijek volio sprijateljiti s ljudima, no njegova vrsta mu to nije dozvoljavala. Prije četiri godine obvezao se da neće komunicirati i sprijateljiti se s ljudima, a kamoli se zaljubiti u nekoga od njih. Toga se bilo teško pridržavati, ali uspio je. Sve do sad. Nikada nije mislio da mu se tako nešto može dogoditi, ali nije si mogao pomoći. Gledati tog gada kako ju vrijeđa i uz to i napada... nije to mogao podnijeti. Nije bio jedan od onih tipova koji će samo promatrati situaciju otvorenih usta. Ne smije dopustiti da se išta dopusti Larissi. Ne bi to mogao podnijeti. Odlično! Prekršio je sve što nije smio prekršiti. Naravno, to nikome nije smio reći. Inače bi ga optužili i ne bi završilo lijepo.
Ušao je u kuću gdje je živio s majkom i nekoliko ostalih članova čopora. Bila je dovoljno velika za njih petero. Naravno, privatnost je bila problem, ali Aaronu se ponekad činilo da to nikome nije važno. Radili su što su htjeli i kad su htjeli. Na žalost, nitko se nije bunio. Nije se ni začudio kad je uhvatio Neila i Lissu u ljubakanju. Ona je ležala na njemu i poljupci su polako prelazili u nešto više.
„O Bože, je l' morate ovdje?“, upita ih Aaron ostavljajući torbu gdje su bile i sve ostale. Pokušao ih je ne gledati, ali bilo je nemoguće skrenuti pogled. Neil skine majicu s Lisse i onda pogleda Aarona.
„Što se ti buniš? Prije samo godinu dana si uživao u ovome koliko i ja. Kako ono? Mijenjao si curu svaka dva dana, ne? Čim bi je poševio?“ Aaron ga pogleda prijetećim pogledom. Nije volio kada je netko spominjao Aarona od prije. Onda je mrzio samog sebe. Promijenio se. Zato je i obranio Larissu. Znao je što joj se dogodilo i tako se htio isplatiti za ono što je činio. Nezadovljno odmahne glavom i ode u svoju sobu. Uđe i zaključa vrata. Baci se na krevet i pogleda u onaj bijeli strop. Nije bilo ništa posebno na njemu. Bio je to samo obični strop. Ipak, Aaron je imao potrebu buljiti u njega. Samo je gledao i zamišljao slike. Zamišljao nju. Koliko mu je samo bila u mislila. Nekada bi pomislio da to nije normalno. U biti, i nije bio. Trebao se zaljubiti u nekoga njegove vrste. U nekoga tko je bio isti kao on. Ponekad je poželio da je samo običan čovjek koji može s kim želi i voljeti koga želi. Naravno, to mu se nikada neće ostvariti. I tako nekako uspije zaspati.
Probudilo ga je kucanje na vratima: „Aarone? Jesi li tu?“, čuo je piskutav glas svoje sestre kroz vrata sobe. Tek tada primijeti kako su malo odškrinuta. Ustane iz kreveta i potpuno ih otvori. Njegova mlađahna sestrica izgledala je pomalo uplašeno, ali i sretno. „Pred vratima je neka cura. Tebe treba.“ Kimnuo je glavom i izašao iz sobe kada mu je sestra krenula dolje. Pitao se tko je mogao biti. Puno puta su ga posjećivale cure iz drugog čopora kako bi nešto pokušale s njime i molio je Boga da sada nije tako.
Kada je došao u prizemlje, nikoga nije bilo. Najvjerojatnije su svi otišli na večernji izlazak. Došavši pred vrata, dočekalo ga je iznenađenje. Tamo je stajala Larissa. Na sebi je nosila tamoplave traperice, majicu i kratku, kožnu jaknu. Osmjehivala mu se jedva primjetno. Ona je bila zadnja osoba koju je očekivao. Isprva ju je gledao nekoliko sekundi ne znajući što da kaže, a onda joj se osmjehne. Ona prva progovori.
„Bok. Oprosti što smetam, ali... htjela sam ti se zahvaliti za ono danas. Ne znam kako bih ga uopće mogla podnijeti sama. Ti si došao u pravo vrijeme i spasio me. Ne znam ni sama kako da ti se odužim.“, reče gledajući u pod. Aaron je vidio da također ni sama ne zna što reći. Bilo mu je barem malo lakše znajući da nije jedini.
„Ne, ne. Ne trebaš mi se oduživati. Napravio sam to jer sam znao da trebam. Ne bih ni htio da mi se ikako odužiš. Nije potrebno.“ Osmjehnuo joj se i izašao van na trijem. Vrata je ostavio otvorena.
„Ne znam. Osjećam se krivom ako ti se ne odužim.“ Zastane i počne gristi usnicu. Zatim nastavi. „Bi li možda, barem, otišao sa mnom na piće? To bi mi mnogo značilo.“ Pogledao ju je i nije znao što bi rekao. Da, ponuda je definitivno zvučala primamljivo. Ali nije smio. Bilo je zabranjeno. Nije htio birati između Zakona i djevojke koja mu se sviđala. Duboko uzdahne, a onda odluči prekršiti sve o čemu su ga učili.
„Naravno. Samo da uzmem jaknu.“ Ušao je u kuću i uzeo jaknu. Zatvorio je vrata za sobom i njih su dvoje krenuli. Vidio je da nije došla automobilom. „Da idemo mojim automobilom ili idemo pješice?“, upitao ju je zastavši.
„Kako god ti želiš.“, kaže, a Aaron nastavi hodati. Mogao je vidjeti osmjeh na njezinu licu. Stavio je ruke u džepove jakne. Kafić je bio u blizini pa je Aaronu bilo glupo ići automobilom. Nije bilo hladno vani tako da se moglo šetati, a izgledalo je da Larissi ne smeta. Pola šetnje proveli su u tišini dok Larissa nije razbila neugodnu tišinu.
„Nego... nisam te prije primijećivala. Gdje si se skrivao?“, pitala je to više kao zezanciju, a Aaronu se pojavi maleni osmjeh na licu. Najradije joj je htio reći nešto kao: Ma, samo sam te promatrao cijelo vrijeme i slučajno, ali slučajno, se zaljubio u tebe. No znaš, ono, to je zabranjena ljubav i ne bih smio biti zaljubljen u tebe jer, eto, rastu mi dlake od kojih se pretvaram u Biće noći. – Ali nije to mogao reći. Samo je uzdahnuo i pokušao smisliti pametan odgovor. Slegnuo je ramenima.
„Ne znam. Oduvijek sam bio tu negdje.“ Pogleda ju i podrugljivo joj se osmjehne. „Pretpostavljam da nisi previše obraćala pažnju.“ Stigli su pred neki kafić i ušli unutra. Čak i nije bio toliko loš koliko su mislili da će biti. Sjeli su u jedan separe na gotovo samom kraju jedan nasuprot drugom. Aaron se naslonio i dobro pogledao u one zelene, Larissine oči. Imale su nekakvu dubinu, nekakvo značenje. I, koliko god on pokušavao dokučiti što skrivaju, nije mogao.
Konobarica im priđe s usiljenim osmjehom na licu. Nije željela raditi noćnu smjenu. „Što želite popiti?“, upitala ih je tonom koji je trebao biti ljubazan. S naglaskom na trebao. Larissa je prva pogovorila.
„Jednu Coca-colu, molim.“, rekla je gledajući konobaricu. Aaron jedva uspije skrenuti pogled s Larissinih očiju. Nasmiješi se konobarici.
„Neka budu onda dvije.“ Konobarica kimne zapisivajući njihovu narudžbu. Nakon nekoliko trenutaka bila je na svom putu prema šanku i šefu. Aaron se opet okrene prema Larissi. Vidio je da joj je neugodno, ali pokušala je to sakriti. Nije joj baš uspjelo. Aaron se nasmije, a da ni sam nije znao zbog čega. Prekine se smijati kada ga je Larissa pogledala kao da je sišao s uma.
„Oprosti. Nije bilo namjerno. Došlo mi je da se nasmijem.“ A onda... onda ju je vidio. Gledala ga je. S istim onim zločestim osmjehom na licu kao i prije četrnaest mjeseci. Imala je isti onaj crveni ruž i štikle kao i prije. Mnogima je izgledala privlačno, ali njemu je to bilo droljasto. One uske hlače i majica to su samo još više uokviravali. Aaron odmahne glavom. „Molim te, oprosti mi, moram samo nešto obaviti. Vratit ću se.“ Izgleda da će se ove večeri mnogo puta ispričavati. Larissa kimne glavom, a on ustane i ode do Melisse.
„Što ti pak sad radiš ovdje?“, pita je ispod glasa kada joj je prišao. Onaj podrugljivi osmjeh nije nestao s lica. Znao je da ju je povrijedio i ni sam nije bilo sretan zbog toga, ali sve je to polako prelazilo u opsjednutost. Stalno ga je pratila i uvijek bi ju viđao u krivim mjestima u krivo vrijeme. Htio je znati što smjera, ali izgledalo je nemoguće za otkriti.
„Hoćeš da odemo negdje gdje je mirnije?“, rekla je zaigranim glasom. Aaron zakoluta očima. Znao je da su stajali gotovo nasred kafića, ali kao da ga nije bilo briga. Samo je stajao tamo prekriženih ruku i gledao ju. Gadila mu se. Postala je gora, nego što je on bio prije. Nikada se nije ponosio svojom prošlošću, ali u nekim trenutcima mu se činilo da ima i gorih, puno gorih ljudi. Kao na primjer Dean. Ili Melissa.
„A da ostanem ovdje? Čini mi se kao bolja opcija.“, rekao je hladno, ali to na Melissu nije imalo utjecaja. Ona se samo još više nasmijala. Nikada je nije mogao shvatiti. Bila je tako hladna i podmukla osoba. Što je bilo još gore, nije znao kako je pao na nju. Bili su zajedno tri mjeseca, a onda ju je ostavio. Tek je tada počeo shvaćati kakva je. Bila je užasno podla osoba koju tek upoznaš nakon nekog vremena. Prvo se predstavlja kao nevinašce, a onda tek počne otkrivati kakva je zapravo. To je mrzio. Zato ju je i ostavio. No, ona očito nije shvaćala riječ prekid pa ga je stalno opsjedala i pratila posvuda. Vidio bi je u svojoj blizini barem jedno mjesečno. Nije znao što bi više napravio da nestane. Nije ni znao je li je uopće moguće otjerati.
„Ah, uvijek si takav Aaron. Kada god te vidim, nikada ne želiš ništa. Daj, Aaron. Znam da bismo uspjeli kada bismo ponovno pokušali. Znaš... nedostaješ mi. Tako sam dobra pa ću ti pružiti još jednu priliku. Znam da želiš ponovno biti sa mnom, dragi.“ Svaki put. Svaki put ista priča. Aaronu je to toliko dosadilo da je poželio da je može ošamariti. Naravno, to nije mogao učiniti. Nije bilo važno što je ona bila isto što i on, bila je cura, a cure nije namjeravao udarati.
„Odjebi više od mene, hoćeš li? Smiri se i shvati: Nikada ti se neću vratiti. Nikada. Prestani me opsjedati i pokušavati me pridobiti jer ti neće uspjeti. I prestani me pratiti. Imam svoj život, a to više nisi ti.“ No, naravno, Melissa to nije shvatila. Nasmijala se i stavila mu ruku na rame. Aaronov izraz lica polako je prelazio iz prijetećeg u ljutiti. Melissa se samo smiješkala i nastavljala po svom. Odmahnula je glavom.
„Kada shvatiš da smo suđeni jedno za drugo, bit će prekasno. Zato požuri. Čekam, dragi.“, kaže i obliže usne jezikom pokušavajući ga zavesti. On na to odmahne glavom i otrese njezinu ruku s ramena. Ona se okrene i izađe kroz vrata, nimalo ljutito. Najvjerojatnije je to i očekivala, pomislio je Aaron. Uzdahne i krene natrag prema stolu gdje je ostavio Larissu. Osjeti grižnju savjest zbog toga. Sjedne i pokuša se ispričati, ali ona ga preduhitri.
„Što je bilo?“, upita iskreno zabrinuto. Aaron se osmjehne i pogleda prema koli koja je bila pred njim. Počne je okretati rukama bez ikakvog razloga.
„Moja bivša. Opsjeda me mjesecima. Ne znam kako je se riješiti.“, kaže joj iskreno. Nije joj htio lagati jer bi bilo beskorisno. Svejedno ju nije mogao pogledati. No, osjetio je njezin pogled na sebi. Na kraju ju ipak pogleda i u njezinim očima vidi – žaljenje.
„Možda ne znam kako je to, ali pretpostavljam da je grozno. Dala bih ti savjet, ali ni sama ne znam što reći. Čini se kao netko tko izaziva nevolje. Odbojna je. Barem meni.“ Slegne ramenima. „Nadam se da će biti dovoljno pametna i da će prestati., kaže naposlijetku i spusti pogled. Aaron uzdahne i ustane. Larissa ga pogleda još uvijek sjedeći.
„Oprosti što je ovo ovako ispalo. Nije bilo planirano. Nadam se da se ne ljutiš i da ovo nekada možemo ponoviti.“ Iskreno je žalio što nije više vremena proveo s Larissom, ali više nije mogao ostati. Njegovi će se uskoro vratiti i kada shvate da ga nema, pitat će se gdje je. A nije znao lagati tako da je bilo bolje da dođe, ako je moguće, prije njih. Larissa je ustala i osmjehnula se.
„Naravno da nije problem. Nemam se zbog čega ljutiti. Ispalo je kako je ispalo. Ne uspije uvijek sve po planu, zar ne?“ Aaron prepozna šalu u njezinom glasu, a on se malo nasmije. Kimne glavom.
„Tako je.“ I tada izađu iz kafića i krenu prema njegovoj kući. Aaron nije znao je li Larissa treba negdje skrenuti ili samo mora produžiti put od njegove kuće. Nije ništa rekla pa je pretpostavljao da je tako. Tada mu jedna stvar padne na pamet koja ga je cijelo vrijeme na neki način mučila. „Kako si znala gdje živim?“, upita je gledajući ispred sebe. Mogao je primijetiti maleni smiješak na njezinu licu.
„Pa, imam i ja svoje izvore.“, kaže tajnovito. Pretpostavljao je da više ništa neće reći pa nije ni pitao. Nije želio ispasti kao netko tko je dosadan. Nije htio zabadati nos u tuđi život jer drugi većinom nisu ni u njegov. Naravno, bilo je onih i koji jesu što je ga nerviralo. Takvim ljudima nije bilo pomoći. Voljeli su znati sve o tuđim životima, a za svoj nisu ni marili. Jebiga, takvih je bilo previše.
Došli su do njegove kuće pa su zastali na trijemu. „Izgleda da se tu rastajemo. Vidimo se onda u školi.“, rekla mu je Larissa i podarila mu jedan osmjeh koji joj je dotakao oči. Aaron je samo mogao razmišljati o tome kako prekrasno izgleda kada se osmjehne. Nije tu pomisao mogao izbaciti iz glavi i zbog toga je bio ljut na sebe.
„Da vidimo se. Laka ti noć.“ Kaže i osmjehne se. Larissa krene putem kojem je i došla. Okrene se još jednom i mahne mu. On joj odvrati istom gestom. Uzahnuo je i ušao u kuću. Tek kada je ušao u kuću, shvatio je da je trebao pogledati je li automobil njegovih roditelja ispred garaže jer su ga svi dočekali u dnevnom boravku. Maknuli su pogled od televizora i uputili mu ljutiti pogled. Obratila mu se majka.
„Gdje si bio?“, upita ga glasom koji je bio i više nego ljutiti. Aaron se ugrize za donju usnicu ne znajući što da kažem. Nije ni trebao jer je njegova majka nastavila. „Kim mi je rekla da je tu došla neka cura i da si otišao s njom.“ Suzila je oči približivši mu se. Uzdahnuo je. Znao je da će njegova sestra reći istinu. Tá, imala je samo sedam godina i uvijek je govorila ono što je istina. Nije se htio sada prepirati s njom pa je pokušao smisliti nešto.
„Damon je bio s njom. Točnije, ona je bila s njim. Pozvali su me van pa sam otišao s njima u obližnji kafić. Znaš, za stara vremena.“ Pokušao joj je što više vremena gledati u oči koliko god to njemu bilo teško. Znao je da nije povjerovala. Mogao je to vidjeti po njezinu izrazu lica. Odmahnula je glavom. Sve oči još su uvijek bile na njima.
„Znam da mi lažeš, ali ajde, progutat ću. Bolje ti je da se iskupiš za to. I da te više nikada nisam vidjela ili čula da si bio s nekim čovjekom.“ Njezin glas postao je prijeteći i Aarona je prošla jeza. Ako se nekoga iskreno bojao, onda su to bili njegovi roditelji. Bili su puno moćniji od njega i nimalo slični normalnim roditeljima i znao je da mogu svašta napraviti ako žele. Samo je kimnuo glavom i pokupio se u svoju sobu. Ali na kraju mu je to sve isparilo iz glave jer, kada se spremio za spavanje i legao u krevet, osmjehnuo se i zaspao s mislima na nju.