Prošli su minuti,sati,dani,mjeseci...u meni se smjenjivalo mnogo raznih osjećaja! Bilo je suza..mnogo...dovoljno da napune more,bol je morala isteći...A onda je nastupio period pomirenosti,shvatih-moralo je tako biti! I dalje se nastojim voditi tom mišlju...uspijeva mi..Sve dok ne naiđu trenutci,kad glavnu ulogu opet zaigra srce!
Još ponekad mene uhvati sjeta,zapitam se tiho "Zašto"? Zafališ mi...pogotovo ovih dana...opet je ljeto i više nego ikada sve me sjeća na tebe. Dašak vjetra,zalazak sunca koji smo često voljeli gledati skupa,miris cvijeća,muzika..... Nekad me misli zavaraju,pa pomislim da si opet tu,da ćeš svakog časa doći doma,utisnuti mi poljubac i reći:"Nedostajala si mi".
Nedostaješ...da mi vratiš onaj osmijeh koji si volio...Nedostaješ da opet u susret sumraku šetamo rivom...Nedostaješ da me uzmeš za ruku i kažeš:"Sve će biti u redu,mi to možemo". Nedostaješ..da budeš prvi kom ću poželjeti "Dobro jutro",i tvoj poljubac prije nego kreneš na posao. Nedostaju mi tvoje ludosti i zamisli koje su mi mamile osmijeh na lice... Nedostaje mi da te promatram dok spavaš...izraz tvog lica kao kod nevinog djeteta... Nedostaju mi tvoje krupne oči,i moje ogledanje u njima... Nedostaje mi tvoj zagrljaj i poljubac za laku noć... Nedostaje mi i naših "30 kvadrata",jer tamo smo bili tako srećni... Nedostaju mi svi naši trenuci... Nedostaješ...u mnogo toga.
Post je objavljen 22.06.2011. u 18:13 sati.