Marketing
U očekivanju najdužega dana ...
Zima je, ka ča je i red, malo popustila. Unatoč južini i gnjilome vrimeno ... čak san i ja uspija svoji malo manje od kvintala i po uvalit u more, ali zato sad vrebaju druge opasnosti. Opivane UV A i UV B zrake, pa vrime od podne od izad obida triba učinit u ladovini. Kako provest ove duge dane, a da ne smiš izalazit vanka, dok gorit klimu po cili dan i nima smisla jerbo bi mi sinusi došlii veći vengo mišići u Švarcenegera.
Nima bolje stvari za to od LEGO kocak. Još okad su bili učinili oni popust na LEGIĆE u Iperšparu, pikiran na ovu kućicu. Znan, znan, ne laje pas radi sela. Da ne spominjen kako je stanoviti basista, nakon ča je u pedeset i nekoj posta otac, izjavija kako je lipo jemat malo dite jer moreš legalno kupovat igračke. Ali, ruku na srce, i Vinkica se je izjasnila da jon je ova kućica najboja od svi ponuđeni kompletići. Sve me je straj da ćemo morat radit posebnu stalažicu za kockice i vatrogasne aute. Naravno, u svojoj kući ... a dotle treniramo na ovima malima, kućican.
Kako je i red, vridno smo zabilužili sve faze gradnje.
Podilili smo, Vinka i ja, posal. Ja san drža plan gradnje (na 61 stranici!!!) i uz gomile materijala bira odgovarajuće kockice. A ona je bila glavni bauštelac, gledala nacrt, pa mećala kocke na svoje misto.
Potrajalo je to građenje lipa dva popodneva. I kad smo doveli, zajedničkin snagan, posal do kraja, Vinka se sve ništo vrti oko kućice i govori kako ništo fali. Naravno da je nisan razumija. Malo dite, i još žensko ... a ča bi vi tili? Brzo je otrčala uzaskale i vratila se sa naramkon LEGO – Minifigure-sa, mali figuric od Legića, sa kojima smo malo oživili upravo zgrađeni stambeni objekat u minijaturi.
Jozo drži kosilicu i kosi travu, Ivanka je spremila auto u garaži i gre u kuću, Pamela čeka da Mitch dojde po nju sa Velikin Auton da je odvede na plažu, Mate se isprid kuće sprema poć na fakultet, čeka ekipu, a Jure se taman diga sa šentade i skuplja jabuke po tleju ča su pale sa stabla. Samo, kasno smo primjetili da Jozo jema kularinu i da mu montura baš i nije po pravilu za kosit travu. Ali nima veze, priča je složena i figurice namišćene. Samo ča je Matu štufalo čekat ekipu za na fakultet pa je bacija malo na košarku isprid garaže, dokle ostali ne dođu.
Kako bilo da bilo, svi smo, i Vinka koja je gradila, i ja ča san jon drža vriću, na kraju guštali u gotovome poslu, svaki na svoj način.
Kuća se čak mogla malo i rasklopit, i povirit unutra, di su bile i skale za popet se u potkrovlje. Jer, kako je rekla baba Vinka, to više nije starinski šufit, di su se odlagale nepotribne stvari, nego pravi stambeni prostor.
Samo, unili smo jednu izmjenu u prvobitni plan. Oni sa kosilicon nije Jozo, vengo Ante. I to njezin ujac Ante, kojemu se mašo svidila priložena kosilica.
A ča i dalje jema kularinu, nima veze. Činićemo fintu da je to novi modni detalj, jer, ko će sad odit uzaskale izabrat novu figuricu koja nima kularinu.
I tako, malo po malo, finila je još jedna pričica, ispričana od mali komadići plastike, poteklih iz Danske. A posli ovega i kupanje pari slađe, neka je bila i južina i valovi i sva šporkica donesena na plažu. Živija EKOkaštelanski zaljev!
Zdravi i veseli bili! 
Late Update :)
Triba nadoknadit misec i po dan karantene. I danas smo bili povirit u kino. Evo ča smo gledali:
Triba li napominjat da je Vinka mlila o filmu cilin puten do doma. A ni meni nije bilo dosadno. Svakako, roditeljima sa malon dicon, preporuka za pogledat. Naravno, ako van potomak nema averziju prema 3D očalima i ako je u stanju mirovat uru i po vrimena na isto misto. Vridi truda!
Post je objavljen 22.06.2011. u 13:45 sati.