ne volim...dane kao ovaj...
upravo te gledam kako odlaziš, kako odlazite, vas dvojica najboljih prijatelja...sa jednom tajnom...
nekako je to tužno, gledati te kako odlaziš...
ne volim dane kada si tu, a kao da nisi...kada si samo prijateljev prijatelj...kada se pretvaramo...
kada se neprekidno zadirkujemo, pričamo, zezamo, smijemo...
a samo te želim dotaknuti...
reći, da, on je moj!
i onda jedna spoznaja...moji prijatelji znaju za nas...barem oni koji nisu zajednički...ima ljudi koji bi znali zašto patim kada bi ovo otišlo dovraga...a ti...tvoj nitko ne zna za nas...da više nema nas...bilo bi to kao da nas nije ni bilo u tvom svijetu...možda bi bio tužan, možda bi te pitali što je...ti bi rekao ništa...i to je sve...prošla bi tako neprimjećeno kroz tvoj život...kao da tu nisam ni bila...samo jedna mala koju si neko vrijeme...tako lijepo...mazio...ništa važno...i idemo dalje...
veoma mi malo fali da napokon progovorim o svemu ovome...jedan monolog (a vjerujem da bi to bio, znajući tebe), koji bi krenuo sa nekom šaljivom izjavom tipa...mogu li te zadržati, za stalno? i priznanjem da...mi je stalo, puno, previše, da ga želim tu, sada, zauvijek (teške li riječi)...da ga želim javno, iskreno, zaista, kao nikoga nikada...
da želim još stotine, tisuće onakvih divnih dana...
da želim sjesti mu u krilo dok ovako sjedimo tu u dnevnom i pričamo sa cimerom...
da želim cijeli i potpuni život, a ne ovu nestvarnu bajku...koju ne znam kada i zašto ću morati prestati sanjati...a znam da jednom hoću...
da želim sve...onaj svijet pun boja i pun detalja...sitnica poput nekog blesavog privjeska ili krijesnica...
plave boje tvojih očiju...i onih par borica od smijeha oko njih...koje ti tako dobro stoje...
da želim dijeliti strah da ćemo se morati oprostiti od prijatelja...ali i olakšanje što je ipak sve u redu...
da želim dane za sjećanje...ali i one sasvim sasvim obične, koje ne pamtiš, pa ipak,znaš da su bili nekako lijepi...
želim...ja želim zauvijek...
i ako to nikada sa tobom ne mogu imati...ipak to želim znati...
znam da će boljeti, toliko opako, da sama pomisao na to strašno boli...znam da će biti nemoguće vidjeti te bez onog strašnog grča u želucu...i osjećaja da mi je nešto naglo probolo srce...a znam da ću te sretati...
ili možda neću...možda onda napokon odem...u daleki svijet, toliko sanjan i željen...onda, kada me nikakav san nije držao tu...možda bih baš u tome pronašla sreću...
a možda ipak...možda...možda...možda...kada bi barem...možda me iznenadiš...možda se samo nasmiješ, zagrliš me...i ostaneš...
zašto se baš to ni ne usuđujem sanjati?
zašto očekujem da isti tren pobjegneš, zašto ne mogu ni zamisliti da i ti želiš ostati?
jesi li tome zaista dao povoda? jedino time što ne govoriš o ljubavi...ali je itekako znaš pokazati...i pokazuješ...
pa zašto onda ta slika tebe sa zapanjenom facom i kako se isti tren povlačiš...a onda sve rjeđe javljaš, sve dok ne prestaneš...čim spomenem nešto o nama, ljubavi ili tome da te želim zauvijek?
jesam li te nepravedno osudila?
samo na jednome mjestu mogu naći sve te odgovore...
onom od kojeg bježim već toliko dugo...
i odgovore...i odluku...hoćemo li ostati tu...ili krenuti svako svojim putem (toliko mi mrska i bolna opcija)...zato i bježim, što se sa njome ne mogu suočiti...
ne želim, ne mogu te pustiti...
kako je prokleto...kada se vežeš za lutalice...
kako je prokleto kada na poljima od snova puštaš korijenje...
ali hej...koliko sam to puta radila...i još sam tu...čitava...
znam...baš ti si poseban...tebe ne bih preboljela...ne sasvim...ne ikada...
ostani onda zaista poseban...i budi taj koji će ostati...
iznenadi me...
P.S.
a onda kilometrima dugačka vožnja biciklima nasipom...tako dugo čekana...
i puknuta guma...
i šetnja...
i zvijezde iznad nas...
i maženje u mokroj travi, ludo jedna, leći tako na travu punu rose...
i onda poželim ne kvariti...
samo uživati i dalje, danima, u svim našim sitnim ludostima...
u tome da te volim potajno, ali iskreno, najiskrenije...
u tome da ovako ležerno i nježno lutamo dok god možemo...
a možda možemo još dugo...
možda ni ti ne žuriš otići...lutalice...
znam...i ja sam lutalica...
baš zato, toliko neopisivo volim ova naša, zajednička lutanja...
ima li išta ljepše od toga da nađeš nekog tko je na tvoj način lud?
i onda dan više i nije loš...
Post je objavljen 20.06.2011. u 18:22 sati.