Najveći zajeb koji ljudi mogu sebi napravit je da pokušaju sve kontrolirati. Kad je to ništa drugo nego iluzija, krhka i ne zadovoljava, ni dugoročno ni trenutačno. Ko i uvijek, kontroliramo krive stvari, ili preko mjere, pa ni ne ostaje previše trenutaka za život.
Danas sam se , po tko zna koji put, uhvatila da žurim. 'Kam žuriš opet, u 3pm??' , kaže mi zrnce zdravog razuma ili čega već,i s pravom; nisam nikamo kasnila. Pače, išla sam do dućana, na ne tako dalek put...
Prečesto sam puta u životu bila u takvom kaosu, u takvom rasulu, prepuna unutarnjeg nemira i u nekom svojem samo meni znanom stanju, samo željna da stignem čim prije od točke a do točke b, tako da mi jednostavno nije ostajalo vremena da zastanem, a kamo li da šarmiram nekog.
Najmučnije je stvari potiskivati, ili kriviti sebe za svoje osjećaje. Ako ti nešto-netko ne odgovara, a prisiljen si kretati se u takvom okruženju. Najbolje bi bilo izdržati nekako zdrave glave.....(??)
***
Što se tiče dobrih i loših trenutaka....to je više pitanje, radi li se o umnom stanju, ili o srčanom (autentičnom) stanju...
Loš, neugodan osjećaj se može opisati, a ugodan je najbolje ne opisivati.. Ako je to to, sjećat ćemo ih se. Kao što se ja sjećam tih osjećaja i trenutaka. Bili su ko biseri za mene. Ostalo je nekamo iscurilo, isparilo, ne znam kamo...ostavljaju enentualno osjećaj praznine i laganog samoprijezira, što je btw, najgore stanje koje pamtim, kojeg mogu da se sjetim.
Najgori trenuci su bili kad sam se osjećala krivom i zbunjenom zbog svojih osjećaja i negirala ih, uime..........
I tako.
Ponestaje mi lagano volje i sposobnosti da opisujem, analizujem i obrazlažem. Ali ipak osjećam potrebu da to učinim opet, vjerujem da je osjećaj ispravan.
Tko bi rekao da ću ikad guštati u tome da se izražavam naglas. Navikla sam čuvati stvari u sebi, iz kojih pobuda, nisam sigurna. A razlog zašto....nije mi blog prije padao na pamet. eto, nuff said.
A razlog zašto ovo pišem...jer se nadam da će biti bar nekome od koristi, kao što je meni bilo mnogo puta kad bi čitala nečije riječi od srca. Možda se ne vidi to odmah...ali s vremenom, da.
Koje bi bilo koristi da ja sad pišem o tome kako sam ja danas jela sladoled , tračala s frendicama na kavi, posvađala se sa sestrom, kupila nove cipele, da ne nabrajam sad.........:)
Sjetila sam se sad da sam pročitala jednom par postova kod nekog tipa...opisivao je detaljno ševu sa svojom ženom...ono, opisao bi gdje je sve danas bio sa ženom, što je ona obukla, kako je on reagirao na to, pa krevetne aktivnosti. I to su bili poduži postovi.
Ima jedna stvar koju je rekao William Faulkner na svom govoru dok je primao Nobelovu nagradu....
Ukratko, da je ono što čovjeku daje snagu njegova duša, srce, i da će čovjek koji ima srca, imati snage ne samo da izdrži, nego da i nadvlada. ..
Nije dovoljno samo 'istrpjeti', nego se i znati nositi s tim, prevladati to....a čovjek to može jer nije krhak, jer ima srce.
Eto sjetila se i toga, što sam čitala prije jedno 5 godina. Izgleda da su njegove riječi ipak negdje 'ušle'. Vjerojatno u srce, na sigurno. I sad se opet sjetih toga....
Faulknerov govor:
I feel that this award was not made to me as a man, but to my work--a life's work in the agony and sweat of the human spirit, not for glory and least of all for profit, but to create out of the materials of the human spirit something which did not exist before. So this award is only mine in trust. It will not be difficult to find a dedication for the money part of it commensurate with the purpose and significance of its origin. But I would like to do the same with the acclaim too, by using this moment as a pinnacle from which I might be listened to by the young men and women already dedicated to the same anguish and travail, among whom is already that one who will some day stand where I am standing.
Our tragedy today is a general and universal physical fear so long sustained by now that we can even bear it. There are no longer problems of the spirit. There is only one question: When will I be blown up? Because of this, the young man or woman writing today has forgotten the problems of the human heart in conflict with itself which alone can make good writing because only that is worth writing about, worth the agony and the sweat. He must learn them again. He must teach himself that the basest of all things is to be afraid: and, teaching himself that, forget it forever, leaving no room in his workshop for anything but the old verities and truths of the heart, the universal truths lacking which any story is ephemeral and doomed--love and honor and pity and pride and compassion and sacrifice. Until he does so, he labors under a curse. He writes not of love but of lust, of defeats in which nobody loses anything of value, and victories without hope and worst of all, without pity or compassion. His griefs grieve on no universal bones, leaving no scars. He writes not of the heart but of the glands.
Until he learns these things, he will write as though he stood among and watched the end of man. I decline to accept the end of man. It is easy enough to say that man is immortal because he will endure: that when the last ding-dong of doom has clanged and faded from the last worthless rock hanging tideless in the last red and dying evening, that even then there will still be one more sound: that of his puny inexhaustible voice, still talking. I refuse to accept this. I believe that man will not merely endure: he will prevail. He is immortal, not because he alone among creatures has an inexhaustible voice, but because he has a soul, a spirit capable of compassion and sacrifice and endurance. The poet's, the writer's, duty is to write about these things. It is his privilege to help man endure by lifting his heart, by reminding him of the courage and honor and hope and pride and compassion and pity and sacrifice which have been the glory of his past. The poet's voice need not merely be the record of man, it can be one of the props, the pillars to help him endure and prevail.
Post je objavljen 20.06.2011. u 01:31 sati.