Da. Ljubav boli. A najviše boli kada joj dođe kraj. Ne, ne ljubvi, nego vezi.
A zašto kraj, ako plače on, ako plačem ja. Ako voli on i ako volim ja.
Ovo je kao veza telefonom, koja pukne zbog smetnji ili prekida u govoru. Ali mi govorimo, ali ne dovoljno. Istina. Upravo je to onaj najveći problem, smetnje u govoru. Jer on nezna pričati, nezna se izraziti. Problem zadrži za sebe, a riješava ga prekidom. Opet.
Moj život više nema smisla, odbacila sam svoje snove, ciljeve. Fotografiju i kreativne hobije. To više nisam ja. Bez njega to ne želim biti.
Miris, zagrljaj, osmijeh ... vratite se.
Sada, samo suze mjenjaju sve to. Nitko ne može zauvijek biti sretan, sreća se skupo plaća, da nije tako svi bi se smješkali. Nemam iskrenog osmjeha za nikoga.
Nedaj mene za nju, zlato za prašinu, mog srca si šum i za um opijum. Nedaj usne za sol, moju ljubav za bol, na nebu na dnu, ja sam tu, ja sam tu .. Ja te volim.
I ....dok tako hladan lik stoji pored mene, ne vjerujem da je to on. Ali onda ga suze izdaju, kome lažeš .. voliš me. Ja to znam. Više nego ikad. Sad. ... zauvijek.
Post je objavljen 18.06.2011. u 15:48 sati.