Marketing
mesožderi i biljojedi - ujedinite se!
- revitalizirani post od 18.6.2011.
Moje seksualno usmjerenje je izrazito i dosljedno heteroseksualno, a kućni odgoj balkansko-građansko-mačistički, uz toleranciju da svatko drugi može uživati u čemu god hoće dokle god ne šteti drugima. Zbog tog odgoja, usprkos toleranciji, sam se ne bih mogao upustiti u bilo što drugo osim naganjanja ženskinja čak i kad bi mi palo na pamet. Dugo vremena sam se po tom pitanju izjašnjavao doskočicom da je moj stav prema pederima isti kao prema policajcima: nemam ništa protiv njih sve dok mene ne diraju.
Ono što mi sve više ide na živce su stavovi da je homoseksualizam nešto protuprirodno, neprirodno, bolesno, patološko, perverzno, nenormalno… On može biti samo društveno proskribiran, pa time i socijalno neprihvatljiv, ali postojala su društva u kojima je bio prihvaćen, toleriran ili čak poželjan. Utoliko u nekom društvu u nekom razdoblju može biti smatran nenormalnim, ali i to se može promijeniti i očigledno se mijenja.
Čovjek se rađa kao žensko ili muško, ali seksualna orijentacija mu je u tom trenu neodređena, i da nema odgoja, okolnosti i individualnih životnih putova – ili da su oni drugačiji – svi bismo bili biseksualci. Čovjek je svežder, a ne samo mesožder ili samo biljožder. Utoliko je i heteroseksualna orijentacija zapravo protuprirodna, neprirodna, bolesna, patološka, perverzna, nenormalna… Umjesto bogatstva mogućnosti i varijacija i ona je samo neprirodno ograničenje, a kad tome pribrojimo i monogamiju sve se izrođuje u patologiju.
Dugim riječima, ako je homoseksualizam za osudu – i heteroseksualizam je isto tako! Kad heteroseksualac zamjera homoseksualcu seksualnu orijentaciju to je samo ono „sjedi ruglo pored puta pa se drugom ruga!“ Obojica su hendikepirane varijante koliko god da su u svojoj kastriranosti zadriglo samozadovoljni.
Kad se prisjetim, koliko puta sam se u životu vraćao prema kući kasno noću s nekim dragim i dobrim prijateljem nakon cjelodnevne neuspješne potjere za ženskama i opterećeni svojom muškošću nije nam preostalo ništa drugo nego da se krvnički napijemo i bljujemo do jutra! Da je bilo pameti, pronicljivosti i hrabrosti, da nismo bili ograničeni i opterećeni prihvaćenim usmjerenjem, svima bi nam bilo bolje. Ovako bolje da smo bljuvali nego da smo se pod bilo kojim izgovorom i povodom svetili za vlastitu ogorčenost i osujećenost na prvom tko je slučajno naišao.
S druge strane, sve ima prednosti i mana, mana i prednosti. Budući da već jesmo bili heteroseksualni muškarci, upravo stoga što smo bili u zajedničkoj nevolji, što smo dijelili patnju, mogli smo u potpunosti razumjeti jedan drugoga. Očajni u svojoj hendikepiranosti dijelili smo ogorčenje prema ženskom rodu, bez riječi smo dijelili iste čežnje, što je sve zajedno bio čvrsta osnova za pravo muško prijateljstvo, prijateljstvo neopterećeno međusobnim seksualnim pretenzijama.
Ovom svijetu kronično nedostaje veselja, zadovoljstva i ljubavi.
S tim na umu – ali ne samo zbog toga! – išao bih na „Paradu ponosa“ ne samo zbog lezbijki i pedera (nazovimo ih tako iz milja), nego zbog svih nas.
Post je objavljen 13.06.2015. u 11:05 sati.