Running forward
Kratak trzaj, šibica struže o hrapavu površinu. Trenje. Miris sumpora i fosfora u dimu. Malen plamen, umočen u jezero tame stvara maleni univerzum. Igra može početi.
Falling back
Everyday brings change ...svaki dan razmišljam
And the world puts on a new face ...katkad me novi dan iznenadi
Sudden things rearrange ...često neugodno
And this whole world seems like a new place ...no katkad me fascinira
Looking outward
Možda izgleda kao da podcjenjujem sve ako to uspoređujem sa igrom. Ali ako napraviš korak unatrag i spustiš stvari na neku gotovo ironičnu razinu, mi se samo igramo života. Možda čak znanost ima određene termine kojima je moguće objasniti određene postupke. Radi li se tu o nekim kemikalijama u mozgu, ili nečemu što uopće ne možemo razumjeti, čak nije toliko niti bitno. Sama ideja koju si zacrtamo i naša tvrdoglavost da je slijedimo je razlog zašto smo ovdje. Od vlastite podsvjesti ne možeš pobjeći. Zato nema smisla bježati..
Reaching in
Secretly I've been tailing you
Like a fox that prays on a rabbitt
Had to get you and so I knew
I had to learn your ways and habits
Leaning over
Misao, rođenje instinkta, tamo negdje davno prije postanka same svijesti. Ne znam kako, ali znam što si, u potpunosti razumijem. Neobično, jer ne vjerujem u kompatibilnost među onima koji imaju vlastita mišljenja. Možda je upravo to ono što je ja u meni tako kompulzivno tražilo.
Crawling up
You were "the catch" that I was after
Losing my place
Pokušavam razumjeti svaki pokret, no negdje u sebi osjećam kao da sam ga proživio, kao neki genetski deja vu, ono nešto usađeno duboko u tipu osobe kao takve. Sve ovo zvuči tako suludo smiješno, a tako poznato..
Only to
Nešto nije u redu. Nisam li ja onaj koji počinje ovu "igru"? Zašto sam ja onaj koji, uvjetno rečeno, ne zna pravila? Bez najmanje mane u koracima, plan se činio tako postojan. Činim li nešto pogrešno? Nema veze. Ne sumnjam, jer.. da ne vidim upravo ono što vidim, odavno bih prestao igrati.
Find I've come full circle
Katkad čovjek baš treba biti genijalan da vidi očito, unatoč zakonitostima logike nelogičnih ljudi. Samo jedan korak i znaš, nema mjesta za pogrešku. Svejedno, osjećam se tako pročitan, gotovo uhvaćen u zamci koju sam postavio. Znaš onaj osjećaj koji imaš kada i zatvorenih očiju znaš da si u zatvorenoj prostoriji, a ne u nekom praznom, otvorenom prostoru? Jednostavno znaš. Jer nalaziš se s one strane one stvari i mržnje, želje i straha, ali ne zaboravljaš, jer svi mi u neku ruku razumijemo kako sve navedene emocije upravljaju svijetom čiji smo mi članovi, ili se donekle tako osjećamo. Mi smo u igri bogova, čija pravila moramo učiti usput. Problem, hah problem... tako univerzalna riječ za tako mnogo međusobno nepovezanih stvari. Problem je što sve traje samo određeno dugo i kratko, možda se čini kao vječnost, ali zapravo uopće ne izgleda kao da je ikad i postojalo.
Šibica postaje zvijezda kratkog vijeka..
Plamen olako potroši vlastito gorivo, usiše nešto kisika te izgori..
Ostavivši iza sebe samo potencijal sa određenim stupnjem iskorištenosti..
Zapravo, ostavlja iza sebe hladne riječi koje tako loše pokušavaju opisati jedan kratak proces koji bi netko čak okarakterizirao kao život.
Post je objavljen 17.06.2011. u 22:26 sati.