Pregled posta

Evo što činite svojoj djeci

Jedan za drugim, na ovom su servisu izronili brojni vrsni tekstovi koji su zaronili u samu srž i svu dubinu tragedije „splitskog slučaja“. Zlatno srce bloga, naša marchelina, napisala je izvanredan tekst koji razotkriva odgovornost svih onih koji, s ljubavlju prema djeci (na usnama), podižu i bacaju kamen na drugoga čiji je jedini „grijeh“ različitost - i svoju djecu tako uče svemu samo ne ljubavi. Da bi se potom, na istu temu, maestralno nadovezao i Sadako`s koji svojim tekstom, doslovno fotografski, do u tančine vivisekcira posljedice takvog lošeg odgoja. Oboje su reagirali kvalitetno i s razlogom, zabrinuti za žrtve takvog (ne)odgoja, zabrinuti za nedužnu djecu koja su svjedočila nasilnim izljevima svojih roditelja (svojih očeva i majki) i koja za nesreću imaju takve nedovoljno svjesne odgajatelje počesto pune predrasuda, neznanja i mržnje.

Istodobno sa juga američkog kontinenta, iz daleke Bolivije, stiže nevjerojatna vijest: Zatočio sina u kutiju na dva mjeseca!

"Bolivijski otac svojeg je 21-godišnjeg sina zatočio u kutiju na dva mjeseca. Mladić je unutra spavao, jeo, prao se i obavljao nuždu. Mladića je policija zatekla zaključanog u skučenu drvenu kutiju u kući istočno od Santa Cruza. Obitelj mladića inače pripada religioznom pokretu menonita, odnosno potomaka nekadašnjih anabaptista. Menoniti se doslovce drže Biblije i ne žele koristiti modernu tehnologiju. Otac, porijeklom Kanađanin, bolivijskim je vlastima rekao kako mu je sin mentalno bolestan te da je kažnjen jer je ukrao tri kokoši, a lokalni mediji pišu kako je mladić kažnjen jer je koristio telefon. Mladić je policajcima svoju stranu priče ispričao iz unutrašnjosti svojeg zatvora, odnosno kutije. Rekao im je kako je unutra bio zatočen punih osam tjedana. 'Tu sam jeo i spavao. Sve sam radio unutra. Jeo, pio vodu i prao se'. Policija je naredila njegovom ocu da otvori kutiju i mladić je napokon mogao izaći van i odahnuti. Njegov otac je kazneno prijavljen."

Zastrašujuća vijest iz toliko mnogo razloga. Neporecivo sadistički očev postupak, penaltivnog trpanja već odraslog sina u kutiju - razotkriva u najmanju ruku diskutabilne „odgojne metode“, no i bez te vizualno očite izopačenosti takvog „odgojnog“ postupka, te metode dodatno začuđuju, jer su menoniti inače poznati po svom izboru - nenasilja.

Barem na riječima. No, na riječima su to i roditelji koji „iz ljubavi prema svojoj djeci“ bacaju kamenje i djelima siju mržnju (i ne samo roditelji), kako je već precizno primijetila marche. Riječi, riječi... tako ih je lako izreći, malo ih se teže držati.

Dopustite mi sada da se vratim na onu spomenutu bolivijsku drvenu kutiju/sanduk. Vrlo je zanimljiva ta kutija kao zamišljeno sredstvo „odgoja“. U doslovnom i prenesenom smislu.

Naime, kutija je u ovom slučaju zamišljena i napravljena kao kavez, kao ograničeni svijet, kao suženi prostor, kao... kalup. Kalup na kojeg je zatočenik osuđen. Ovaj je „otac“, naime, procijenio da će „grešnoga“ sina, koji je iskoračio iz granica dozvoljenog u njihovoj zajednici - trpanjem u skučenu drvenu kutiju ponovo oblikovati/dovesti u okvire te iste zajednice. Pa ga je i doslovno fizički uokvirio, odnosno nanovo nasilno ukalupio.

Bez obzira od čega se mladićev „grijeh“ sastojao, krađe par kokoši ili korištenja telefona, on je u očima te zajednice prekršio/pregazio granice koje ta zajednica određuje. On je izašao iz kalupa koji mu je namijenjen, i samim time zaslužio – preodgoj, nasilno rehabilitacijsko re-ukalupljivanje pomoću jednog drvenog sanduka. Nešto mi govori da je ta „odgojna“, a zapravo klasična metoda mučenja, u toj zajednici već mnogo puta iskušana, samo što je ovaj put informacija procurila u vanjski ne-menonitski svijet, pa izazvala reakciju vlasti. Da se kutija desila daleko od očiju, vjerujem da reagirao, kao i do sada - ne bi nitko.

Ova jeziva četvrtasta drvena kutija zapravo je opipljivi okvir, fizička manifestacija, vidljiva granica, onog neopipljivog društvenog kalupa, kojemu se ovo dijete/mladić, po standardima te zajednice - mora prilagoditi, uklopiti, slomiti, ukalupiti.

A ovo -MORA- je oduvijek bio izgovor za najgora zlodjela koja pojedinac i društvo čini, da bi nasilno ukalupio sve one koji nisu ukalupljivi, one koji se ne daju ukalupiti. Na ovom ekstremnom bolivijskom primjeru to je očito baš zbog toga, jer je primjer takav – ekstreman i egzotičan. No što kada nema egzotičnosti, već su zlodjela utopljena u našu svakodnevicu...

U očima takvih odgojnih zločinitelja/zlostavljača to što oni čine nije zlo, već dobro. Djeca su za njih tijesto koje se mora oblikovati i gnječiti, nasilno kalupiti. Uvjerena sam stoga da ni ovaj menonitski otac, u okviru svoje menonitske zajednice, ne smatra da je učinio nešto loše, već upravo suprotno - da smatra da je za svoga sina učinio najbolje kada ga je strpao u kutiju da ga „privede pameti“. Baš kao što su i srednjovjekovni inkvizitori mislili da čine dobro kada su iz nedužnih žena mučenjem „istjerivali vraga“, baš kao što su stari učitelji mislili da „pedagoškim“ ćuškama i zavrtanjem ušiju najbolje „odgajaju“ osnovnoškolce jer je to za njihovo dobro, baš kao što su časne irskih samostana mislile da šibom „istjeruju istočni grijeh“ iz mladih trudnih djevojaka jer je to za njihovo dobro (pogledati The Magdalene Sisters i Almodovarov La mala educación/Loš odgoj), baš kao što su psihijatri prošlog stoljeća lobotomijom „liječili“ psihičke bolesnike jer su mislili da je to za njihovo dobro, baš kao što mržnjom zadojeni šovinisti smatraju da čine najbolje za svoju djecu kada pred njihovim očima psuju i kamenuju drugačije od sebe.

No to što su oni mislili, nije isto što ono i jest. A njihovi postupci, bez obzira na pravila zajednice kojoj pripadaju, jesu i jest – zlo.

Pa je tako i roditeljsko bacanje kamenja i psovki na drugoga, kao i proglašavanje drugoga bolesnim, manje vrijednim ili zakinutim (bilo na ulici bilo unutar četiri zida svoga doma) pred vlastitom djecom - klasičan primjer postavljanja granica kutije-kalupa-okvira, to jest - Okvira mržnje. U ovom slučaju, drvena je kutija samo zamijenjena mentalnom kutijom roditeljskih predrasuda, mržnje, frustracija, kompleksa, neznanja, nesvijesti...

Pa iako nevidljive, stranice te psiho-kutije su jednako uske, skučene, ograničavajuće, penaltivne i zlostavljajuće - baš kao i bolivijska kutija onog menonitskog oca.

Jer evo što činite svojoj djeci...

Jednako kao izgradnjom drvene, tako i izgradnjom nevidljive psihološke kutije-kalupa, nesvjesni roditelji pod izgovorom da čine najbolje za svoje dijete – djetetu čine najveće zlo. Jer vlastitim predrasudama, mržnjom, neznanjem - vlastitu djecu doslovno ograničavaju, skučavaju, kažnjavaju, čine od njih emocionalne i društvene (strahom i mržnjom zaključane) invalide. Oni su nesvjesni zlostavljači vlastite djece.

Samo što je ovaj put informacija procurila u vanjski ne-homofobni svijet pa izazvala reakciju vlasti. Da se kutija desila daleko od očiju, vjerujem da reagirao, kao i do sada, ne bi nitko.

Nedavno je u uvijek poučnim Reporterima gospođe Mirjane Rakić prikazana i priča o jednom nekonvencionalnom španjolskom sucu za maloljetnike u Granadi koji, svojim osebujnim pristupom rješavanju problema, uspijeva spasiti od ulice i daljnjih sukoba sa zakonom skoro sedamdesetak posto maloljetnika koji dođu pred njega. Takvim postotkom uspješnosti sudac Emilio Calatayud drastično odskače od drugih pokrajinskih sudova, a tajna njegove uspješnosti nije nekakav superevolucionaran-svemirski program kakvog svijet nikad prije nije vidio, već se onako najjednostavnije može opisati našom pučkom uzrečicom - uključi mozak te motiku u ruke i radi.

Mladića, koji je na pijanca bacio bocu, tako za kaznu osuđuje - na skupljanje smeća i boca po ulicama, potpaljivača - na rad s vatrogascima pri čišćenju zgarišta, curu koja je napala kolegicu zbog izgleda - osuđuje na pranje gradskih ogledala da u njima cijeli dan gleda sebe, drugu koja je preko neta širila lažne informacije - na rad sa nemoćnima...

Čovjek je jednostavno shvatio da je ključ za spas i rehabilitaciju te zagubljene, od obitelji i društva iznevjerene djece (barem onih koji se još daju spasiti) - pružiti im novu šansu, ali kroz obavezan rad i razumijevanje, te edukaciju roditelja! To jest, obrazovanje i osvješćivanje onog razorenog obiteljskog nukleusa koji, u neznanju i nezainteresiranosti, producira nove generacije unaprijed izgubljenih slučajeva.

Tako da se, pored toga što radi kao sudac, ovaj čovjek bavi i socijalnim radom, direktno prateći napredak dečkiju i cura koje izvlači sa ulica, te pedagoškim radom, jer održava javne seminare za roditelje i sve one koji žele slušati, a koje obavezno započinje izgovarajući sljedeće rečenice (koje ste vjerojatno do sada i sami već negdje mogli čuti):