Pregled posta

LADIES OF HONOUR (2): MARGUERITE YOURCENAR

Je li jako čudno voljeti nekog pisca, a da nisi pročitao nijednu njegovu knjigu?
Meni se na primjer jako sviđa Marguerite Yourcenar, a od nje sam čitala – ravno ništa.
Pokušala sam nedavno s 'Hadrijanovim memoarima', ali sam zaključila da takve knjige, koje su više filozofski traktati nego lijepa književnost, definitivno treba ostaviti za vrijeme kad jednog dana budem na godišnjem negdje u miru i tišini na jadranskom svjetioniku. A dotad, hel-lou, stripovi, fantasy i steampunk!
Međutim, ono što jesam pročitala, na usrdni nagovor svoje frendice koja obožava Marguerite, jest knjiga intervjua u kojoj ista s autorom razgovara o svim aspektima svog života, lika i djela. Marguerite, ne moja frendica.
Što reći, žena me jednostavno fascinirala.



Prva je žena koja je ikada primljena u Francusku akademiju, gdje se i inače upada teško, budući da je moguće tek kad netko od postojećih akademika umre.
Ali to nije glavni razlog moje fascinacije. Najviše od svega me se možda dojmilo koliko je iskrena, autentična i inteligentna u svojim razmišljanjima. Koliko? Toliko da se odmah vidi da nije institucionalno obrazovana. Marge je, naime, iz bogate aristokratske obitelji i obrazovanje je stjecala kroz privatnu poduku i gomilu putovanja. Naravno, pritom je pomoglo to što joj se tata nije samo valjao u parama, nego je i sam bio vrlo obrazovan, inteligentan i senzibilan čovjek.
Da, ja sam trenutno prilično nabrijana protiv mašinerije javnog školstva, pri čemu je naglasak na riječi mašinerija. To nema nikakve veze s time što čitam steampunk u zadnje vrijeme. Možda ima malo više veze s time što sam svojedobno pročitala Liesmannovu 'Teoriju neobrazovanosti'. A još više ima veze sa činjenicom koju i sama znam, a nedavno me na nju podsjetila i vrtićka teta od N.: ona glasi da ukoliko roditelji ne ulože dugotrajne prometejske napore (a i to nije neka garancija!), škola najčešće učinkovito potaraca sve lijepo i izvorno što se dotad u djetetu razvilo. Šifra: zašto si nacrtao žuto nebo, pa nebo nije žuto??!!
(O alternativnim vrtićima i školama drugi put. Uglavnom, pogađate, ni njih ne volim u potpunosti.)
Ali vratimo se na Meg.
Osim što je bila inteligentna i cool (bila, jer je umrla 1987., nakon što je nekoliko desetljeća živjela u Americi, u kućici u šumi na nekom otočiću u državi Maine), bila je k tome – oh, strašno je i izgovoriti – gnjusna, prljava lezbača budistkinja.

Uglavnom:
Cool književnici koji su bili pederčine ili lezbače ili, još gore, biseksualni: Oscar Wilde, Marguerite Yourcenar, Paul Verlaine i Arthur Rimbaud (tako moram opet pogledat 'Total eclipse'), Federico Garcia Lorca (meni prvi glas, našla na wikipediji, majke mi), Tennessee Williams, Chuck Palahniuk
Cool književnici koji su živjeli u osami, u kućicama usred šume, a Crvenkapica im je donosila vina i kolača: Marguerite Yourcenar, Henry David Thoreau, J. D. Salinger; a i zar nije da se Franzen kad piše zatvara u vikendicu bez interneta, pa bulji u ptice i slično?
E, da (digresija): Colin Firth nije književnik, ali u 'Love actually' glumi književnika koji se kad piše zatvara u kućicu usred šume u Portugalu, što je jako lijepo. E, a nije ni peder, ali u 'Samcu' glumi pedera i to je apsolutno prekrasan film s prekrasnim detaljima tako da se odmah vidi da ga je snimio peder. Kraj digresije. Oprostite. Jednostavno sam osjetila nesavladivu potrebu da spomenem Colina Firtha.
Cool književnici koji su se zanimali za budizam: J. D. Salinger, Marguerite Yourcenar, Leonard Cohen, Allen Ginsberg, Jack Kerouac

Pa vi vidite.
A dotad, evo jedne random kompilacije Margueritinih izjava.
Za poboljšanje orijentacijskih sposobnosti.

Osim toga, ne osjećam da pripadam nekoj životnoj dobi. S vremena na vrijeme ustanovim da više nemam onu snagu koju sam imala prije dvadeset godina, no to mi se jednako moglo dogoditi kad mi je bilo četrdeset: mogla sam dobiti išijas ili srčanu insuficijenciju, u toj dobi kao i danas. Što se tiče ostalog, godine ne postoje. A ako baš mora biti neka dob, onda je to prvenstveno djetinjstvo, vječnost i djetinjstvo.

Pa o ljubavi:
Ako pod ljubavlju razumijevamo obožavanje nekoga bića, uvjerenje da je dvoje stvoreno jedno za drugo, da odgovaraju jedno drugome po, na neki način, jedinstvenim značajkama, tada je u pitanju takvo čudo da će svatko imalo promišljeniji morati priznati: 'Ne, daleko od toga da imam takve izvanredne kvalitete, a vjerojatno ih nema ni onaj drugi; upoznajmo ga; volimo ono što uistinu jest.'

Pa o muškarcima i ženama:
Uostalom, žene koje kažu „muškarci“ i muškarci koji kažu „žene“, onako općenito, da bi se na njih žalili, bilo u jednoj bilo u drugoj skupini, neizmjerno su mi dosadni, poput svih onih što sriču konvencionalne fraze. Postoje specifično „ženske“ vrline, koje feministice hine da preziru, što doduše ne znači da su one ikada bile povlastica svih žena: blagost, dobrota, nježnost, tankoćutnost, vrline tako važne da bi muškarac koji ih ne posjeduje u barem maloj količini bio zvijer, a ne muškarac. Postoje i takozvane „muške“ vrline, što nikako ne znači da su svojstvene svim muškarcima: hrabrost, ustrajnost, tjelesna snaga, vladanje sobom, a žena koja ih u sebi ne nosi u barem maloj mjeri, obična je krpa, da ne kažemo dronjak. Voljela bih da te komplementarne vrline jednako služe na dobrobit sviju. Ali ukinuti razlike koje postoje među spolovima, ma kako te društvene i psihološke razlike znaju biti promjenjive i nestalne, čini mi se žaljenja vrijednim, kao i sve što u naše vrijeme ljudski rod tjera u sumornu jednoličnost. (…) Ravnopravnost ne znači sličnost.

Što bih, uostalom, postigla time da sam muškarac, osim povlastice da iz veće blizine sudjelujem u nekoliko ratova?

Pa o društvu:
U biti sam uvjerena da nema poretka koji ne bi mogao biti savršen, kad bi čovjek koji ga primjenjuje bio savršen i savršeni ljudi koji ga prihvaćaju. Idealni komunist bio bi božanstven. Ali, bio bi jednako božanstven i prosvijetljeni monarh kojega priželjkuje Voltaire. Samo, gdje su? Monarhija s uzvišenim kraljem, koji bi bio u stanju okružiti se uzvišenim savjetnicima, savršeno! Pokažite mi ih. Eto u čemu se varaju monarhisti, ako ih još ima. Ne uviđaju da bi njihov kralj odmah pozvao nekog g. Giscarda d'Estainga ili g. Miterranda na čelo svoje vlade, kao i da bi u poštanskom uredu radio onaj isti namještenik, ili njemu istovjetan.

Svijet popravljaju reforme, a ne revolucije.

Pa o školstvu, obrazovanju i tome svemu:
Većina inteligentnih i sjajnih bića u osamnaestoj ili dvadesetoj godini zavaravaju nas glede toga što će jednoga dana postati. Njihova zapremina zanosa bila je kratka, ili ih je život surovo sredio.

Ti su Amerikanci griješili u tome što su, usprkos očitoj slobodi, naginjali svojevrsnom ustrojavanju. Ako su htjeli učiti kuhanje, ili umijeće slaganja buketa, ili pak povijest talijanske renesanse, odmah bi se otišli upisati na neki tečaj. Uzalud sam im govorila: „Složite sami buket cvijeća, vidjet ćete što vam se sviđa, što vas uzbuđuje; kuhajte s povjerenjem u vlastiti ukus; kupite knjigu ili otiđite u knjižnicu i pročitajte nekoliko djela o talijanskoj renesansi, pa ako su vam dosadna ili vas zamaraju, potražite u katalogu ima li koja druga knjiga koja će vam se više svidjeti i bolje vas poučiti, sve dok ne počnete shvaćati što je to kuhanje ili talijanska renesansa.“ Ali tu se ništa ne može učiniti. Poznajem šezdesetogodišnje gospođe koje su već dvadeset godina na četvrtoj godini francuskog. Oduševljene su time što su još u školi.



Djeca naravno u školi nauče određene stvari, ali za njih su slabo prijemčiva zbog posvemašnje odsutnosti psihološke pripreme. Američko dijete, koje autobus dovozi u školu, smušeno televizijom, gubi dodir sa stvarima. Golem je raskorak između velikih udžbenika koje donosi iz škole i njegove sposobnosti da ih tumači. (…) Koliko sam vidjela mladih, a i odraslih, kako se uzbuđuju oko rata u Koreji ili Vijetnamu, a ne bi bili u stanju te zemlje smjestiti na zemljovidu, čak ni približno! Mlada žena od dvadeset i sedam godina koja za mene radi, živahna i inteligentna, misli da je Gvatemala u južnim morima, a da je Beč glavni grad Švicarske. Reći ćete: „Pa što onda, zar je to važno?“ Nema sumnje, ali kad pomislimo da će te osobe birati ljude koji će donositi odluke s ozbiljnim posljedicama po zemlju, čovjek se uplaši.

Pa općenito, onako, o životu, svemiru i ostalome:
Gdje god umiremo, umiremo na planetu.

Hoću reći da mi se čini – premda neka iskustva mogu voditi dosta daleko (ali kamo točno ona vode?) – prilično uzaludnim komunicirati u smrti, kad već tako loše komuniciramo u životu.

Na primjer, u budizmu postoji priča o asketu koji se došao hvaliti Buddhi da hoda po vodi. Buddha mu kaže: „Koliko ti je vremena trebalo da postigneš to umijeće?“ „Radio sam na tome deset godina.“ „Šteta“, kaže Buddha. „Za nekoliko novčića mogao si otići skelom…“

Svaka simpatija i svako razumijevanje pruženo bićima, prošlima i sadašnjima, onima koje je stvorio naš duh, kao i onima koji prate i presijecaju naš životni put, umnažaju naše mogućnosti dodira sa zbiljom.

Svaki je život obilježen odlascima i smrću, a posljedica svake smrti i svakog odlaska velika je patnja koju je bolje podnijeti nego ne upoznati prisutnost tih osoba dok one postoje. Međutim, svaki put naš se svijet sam od sebe obnavlja, a znamo da ni on neće potrajati vječno.

Pa makar to bilo i nemoguće, treba nastojati. U Bhagavad-Giti postoji odlomak gdje Krišna kaže Arjuni: „Bori se kao da borba nečemu služi; radi kao da rad nečemu služi.“ A poznata vam je, nama bliža, geslo Guillaumea d'Orangea: „Nije potrebno nadati se da bi se poduzimalo.“

Raskoš je šetati livadom u proljeće; raskoš je biti sretan, kad toliki ljudi pate; raskoš je osjećati se dobro među tolikim bolesnicima.

Mudrost se sastoji u uklanjanju sporednoga, ili bolje rečeno, u tome da se njime najprije nahranimo, izbjegavajući pritom, kao i u hrani, patvoreno i pljesnivo, a zatim, da uklonimo suvišan talog. Mudrost se također sastoji u tome da se izmijeni kut gledanja: svako novo prijateljstvo donosi svoj vlastiti kut gledanja, kao i svaki događaj, svako putovanje. Neke duhovne discipline savjetuju slušanje tišine – tišinâ, jer ih ima na desetke. Druge pak savjetuju da se gleda noć. Jedna takva istočnjačka duhovna disciplina preporučuje da se sagnemo i između nogu promatramo krajolik. Vidjeli biste ga pod drugim kutom.

Tako, glede prijatelja, živih i mrtvih, često sama sebi ponavljam onu divnu rečenicu, za koju su mi rekli da je Saint-Martinova, „nepoznatog filozofa“ iz 18. stoljeća, kojeg u toj mjeri ne poznajem da od njega nisam nikada pročitala ni redak, i nisam nikada provjerila navod: „Postoje bića kroz koja me je Bog volio.“ Sve dolazi iz daljega i ide dalje od nas. Drugim riječima, sve nas nadilazi, i čovjek se osjeti poniznim i zadivljenim što je kroz njega to tako prošlo i nadišlo ga.

Post je objavljen 17.06.2011. u 11:03 sati.