Osjećam da mi rastu ruke. Kako bi više u zagrljaj stalo u vremena malo. U danima kad se hodalo i putovalo tata me naučio: idi uvijek dužim putem kući pa vraćajući se ili tek odlazeći negdje u autu bi svirao Supertramp i baš ta stvar tati najdraža putna; Take the long way home.
Ljeto i otvoreni prozori, Renault 19 crveni, ja i sestra umazane slajom, tata sa bafama a mama sa ogromnom trajnom, baš tako kako je opjevao TBF i poslije toliko godina kad se vozim nekuda može svirati na radiju bilo koja stvar, duži put biram. U danu kad se hoda, "luta" produžim, promjenim rute i ritmove. Koracima i memoriji srastanja sa pjesmama i kretanjima odrastanja ucrtam pouku dana, stih ljubavni, pohranim misli uživanja i obrede sretnog življenja. Mapa radosti je sve veća i ne namjerava stati ni u jedan od mobitela, facebooka ili bloga. Tu prestaje traženje pravoga puta ili srednjeg puta koji je po Lao Tse- u i najteži, tu više ni kilometraža nije važna već prepuštanje vremenu i slobodi, protoku vjernosti svojih koraka.Teži i duži put sam birala. Hvala tati i mami jer se još nikad nisam izgubila.
Post je objavljen 16.06.2011. u 21:06 sati.