Prošlo je desetak godina (sumnjam da je čak prošlo jedanaest) od preseljenja iz Petice. Nije mi loše ovdje, u Šestici, nimalo. Stan mi je upola manji ali koga briga, kada se broj stanovnika drastično spustio (sa tri na jedan). Manje su i režije a to je uvijek dobra vijest. Prva mi je susjeda zakon, susjedi preko puta uobraženje seljačine a susjedi do (sa druge strane) korektni. Sve u svemu, nije loše.
Ali tamo...tamo sam imala susjede koje sam zvala sa prefiksom teta i striček. Ljudi koje sam znala, sa čijom sam se djecom igrala, znaš već...ove ovdje, susjedi, da, ali njih sam znala samo iz viđenja. Oni su iz velike Šestice, tko njih šljivi?
Petica je za cijeli jedan kat i za pet stanova po katu manja. Manja gužva, odmah prisniji odnosi. Tamo smo svi znali svima imena...tada. Vjerujem da se to sada promijenilo. Mnogi su odselili (ne samo u drugi ulaz, kao ja), mnogi su umrli (doselili smo se tu, mi, prva generacija ove zgrade - prije trideset i dvije godine), ima puno došljaka. Neki novi, friško rođeni klinci i novi psi. Lero, Topsi i moj Ajax su bili jedini psi u ulazu. Od toga dva na prvom katu. Baš smo bili ponosni na sebe. A još nam je dolazila na kat, povremeno (tu joj je živjela mama od vlasnika), i jedna Irska vučja hrtica (Soraja, pokoj joj duši)... sada su tamo Bubi i Huver i Nuša. Sunce im njihovo Petaško, uvijek su u tom ulazu bili najljepši psi (ok, Bubija izuzmimo on je, ne svojom krivnjom, maltezer).
U ulazu smo imali poznatu balerinu i njenog nešto manje poznatog muža baletana (da spomenem ime, znale bi za njih), imali smo - i još uvijek imaju - poznatog slikara (znale bi i njega) i hrpetinu bankara (zagrebačka banka, svi do jednog, uključujući i moju mamu). Djece je bilo puno i svi smo bili tu negdje, godinu dvije, gore ili dole. Neloše mjesto za odrastati.
Kad živiš na prvom katu potpuno je nebitno ima li struje ili nema. Sad mi je to od životne važnosti, jebem ti liftove...
Ono što tamo nisam imala, a ovdje imam je - pogled. Kad se popneš u ove visine pogled preleti preko kontejnera (na koji je pucao prozor moje sobe), preko drveta (ispred spavaće sobe) i susjedne zgrade (dnevna soba, kuhinja, balkon). Ali sam imala propuh, ako sam htjela. Stan je gledao na sjever i zapad i jug. Samo sam istočno bila zakinuta. A sad? Istok je jedina opcija.
U početku, kada smo se tek preselili, znalo mi se desiti da zabunom odem u Peticu umjesto u Šesticu, popnem se na prvi kat, krenem prema stanu i onda - ah! pokunjeno izlaženje iz ulaza i odlazak tamo gdje mi je mjesto...
Ponekad se i sad dogodi da uđem u Peticu, ali više ne zabunom. Oni nemaju manijakalnog predstavnika stanara sklonog dizanju kredita tako da je ulaz manje više isti onakav kakvog sam ga ostavila. Zamislite osjećaj poznatosti dok ulazim tamo i napamet hodam prema liftu, noge znaju put, uvijek idem na mali, iako je veliki bliže...jer ja sam stanovala na strani malog lifta... I sam lift, oh koji déjŕ vu...ista boja kao onda, iste tipke koje sam stiskala tisuće puta, isto ono ogledalo od kojeg imam ožiljak iznad malog prsta desne ruke....
Ne idem na svoj kat nikada. Moji nekadašnji prvi susjedi - pa fino se pozdravljamo i drago mi je kad ih vidim i njihove su mi kćerke FB prijateljice ali ne idem više kod njih doma. Preblizu je mog...nekadašnjeg stana, mjesta gdje sam odrastala, mjesta koje je prošlo sa mnom toliko toga da je bolesno i prisjetiti se. Drugi kat(ovi) su neusporedivo bolja opcija. Manje bole. Ugodno je tamo. Kao doma. Iako nisu MOJ dom. Čarolija Petice. Ovdje se samo u mom stanu osjećam kao doma a do stana, kao da sam u posjeti nekome, čak i sada, desetak godina kasnije.
Kada se seliš, treba se odseliti daleko. Bar drugi kvart, barem toliko. Ne gledati kroz svoj prozor u suprotnom smjeru, ne mrziti (totalno bezraznožno ali i totalno neizbježno) ljude koji su ga okupirali (kakve veze ima nadoplata koju su nam dali?). Trebalo je da. Ali se lakše ovako seliti. Puno lakše.
Petica je na neki čudan način ostala moj dom. Ponekad maštam da opet živim tamo. Sa blesavom željom i ludom strasti, kao da maštam o životu na Gardi...
Petica, volim te. (nemoj nikome reći)
Za one koji žele znati (još) više:
i za mamu <3
Post je objavljen 16.06.2011. u 13:26 sati.