Marketing
Surdučenjem protiv stresa
Provela vikend u Baranji i moram to podijeliti sa svijetom (svijet = mojih vjernih 8 čitatelja te pokoji cyberputnik namjernik). Sram me reći, ali bio mi je to prvi posjet tim krajevima. Zapravo, Baranja mi je dotad bila crno područje na karti Hrvatske, nešto kao Etiopija braći Seljan. Imala sam neku uopćenu, unaprijed programiranu sliku: ravno je i puno njiva, jede se ljuto i masno, ima vina i rakije i tamburica, ljudi su mirni, govore sporo i razvučeno. Dobro, karikiram malo, ali nije daleko od istine. Iz nekog razloga uvijek sam, osim šire zagrebačke okolice, gravitirala prema Istri i Dalmaciji. A sad mi se čini da bi Baranja mogla postati nova Istra. U smislu privlačnog odredišta za vikend-bijeg, priroda, pitoreskno, sportske aktivnosti, vinske ceste i gastronomski biseri. Ali na drugi način jer ne nudi more i plaže pa ne privlači mase. Uspavanija je i puno manja, sa slabijom infrastrukturom, tako da sve ostaje nekako lo-fi. Što je možda još i bolje jer eliminira negativne strane pomodnosti i šušura koji ide s tim.
A što me kao mr. sc. filologa posebno oduševilo je jedan skroz novi i zabavni jezični korpus. Od kulturoloških pojmova kao što su surduk, salaš ili pustara pa do žargona tipa "ožderati se" ili "konji šajbaju". Surduk me u Baranju i doveo, odnosno divan istoimeni festival u svom trećem izdanju. Jesam li prije toga znala što znači surduk? Ne. Ne zna ni Anić, ali zna svemoćna Wikipedia: strm, duboko usječen put u Baranjskoj planini, nastao proširivanjem vododerina. A sa strane su poslagane baranjske varijante kleti - podrumi s vinima, kulenima i tako to. Imaju živopisna imena kao što su Reformatorski surduk ili Katolički surduk.
Festival je bio razmješten po više lokacija, a sastojao se od svega i svačega, kao dobar čobanac. Od sajma vina i dana otvorenih podruma preko umjetničkih izložba i radionica pa do koncerata u rasponu od Gabi Novak do Hladnog piva (za ovu priliku - Hladno vino). Naša ekspedicija pokušala je komprimirati što više sadržaja u dan i pol i nije bilo nimalo lako. Oduševile su me festivalske pozitivne vibracije i opuštenost, raznolikost dobro raspoloženih ali pitomih ljudi sa svih strana, mirnoća i ljepota krajolika te činjenica da se sve to da obilaziti na biciklu bez da putuješ cijeli dan i voziš na cesti zajedno s tegljačima.
Konak smo potražili u seoskom domaćinstvu Salaš Ipša u Čemincu i to je bila sudbinska odluka. Da smo si prije puta nacrtali kakav smještaj i gazde hoćemo, ne bi bolje pogodili. Divni ljudi, divne životinje, divna priča.
Dobrodošlica u obliku izvornog, na otvorenoj vatri kuhanog baranjskog fiš-paprikaša bila je za moja osjetila i želudac spektakl veći od otvaranja Olimpijskih igara:
O, divote! Gazdarica je pred nama izradila rezance za fiš:
Naučili smo da je baza šaran, a sve ostalo može se dodati samo malčice, za šmek. I tajna je u dobroj ljutoj paprici. Oni prahovi iz dućana nemaju veze s vezom. Paprika se kupuje na selu, izravno od domaćih proizvođača i prava stvar košta oko 150 kn za kilu. Ali isplati se.
Obilazak vinskih podruma donio je nekoliko važnih sociološko-enoloških otkrića. Vina ima posvuda, rade ga svi i tradicija je duga koliko i sjećanje Broja Jedan. Od bijelih prevladavaju, naravno, graševina, pa onda bijeli pinot, traminac, chardonnay, rajnski rizling, silvanac, a od crnih frankovka, cabernet, pinot crni itd. Osim većih igrača kao što su Kalazić i Josić, u čijem se asortimanu nađe i odličnih i prosječnih i bezveznih vina, spomena je vrijedan dragulj zvan Mihalj Gerštmajer, a ostali manji vinari i nisu nešto što iskače natprosječnom kvalitetom. Popilo se i dosta tzv. "vina za maturalac", ali poučak je da ni najlošije baranjsko nikad nije kiselo, nego eventualno vodeno ili slatkasto.
Ležanje na travici potšišanoj besprijekorno kao frizura Ivana Šukera onkraj vinarije Kalazić uz mile zvuke Gabi Novak bilo je pravi hit i wellness samo takav. Još se jedanput potvrdio aksiom da tak-tak vino u dobrom društvu postaje dobro vino.
Nažalost, pastoralnu idilu s Gabi morali smo prekinuti jer su na drugoj lokaciji svirali fenomenalni Cinkuši, medijski pomalo nepravedno podzastupljena međimurska inačica Poguesa s ljepšim zubalima. Izvrsno su sjeli, iako mislim da je nama dotepencima bilo lakše stopiti se s napjevima tipa "Mamica su štrukle pekli". Domaći živalj odlično je pak prihvatio prilično dobar srpski gypsy-etno-rock bend Kal. Lijepo li je surdučiti, sjedneš, slušaš muziku, gledaš kako život titra kraj tebe, a u svakom trenutku možeš se okrijepiti em kobasama ili masnim perkeltom od svinjskih nožica, em mramornim kuglofom...
Kulens in the night:
Turbulentan dan tražio je iduće jutro smiraj, koji smo pronašli u Kopačkom ritu. Bez komaraca! Nagledasmo se zelenila i čapalja (čaplja danguba nekako mi je najmilija) te naučismo još mnogo detalja iz intime majčice prirode.
Ugodna li i kvalitetna vikenda! Idući Surduk već je zabilježen u unutarnjem kalendaru, a to savjetujem i svima vama. Nadajmo se da će kamere Red carpeta ponovno izostati. Baranjo, vidimo se! U pripremi je pakleni plan biciklističkog fiš-maratona. Završit ću prigodno uzrečicom svog suputnika: Fish you were here!
Post je objavljen 15.06.2011. u 15:29 sati.