Nedavno sam skinuo Przypadek (hrv. slučaj, slučajno) film genijalnog Krzysztofa Kieślowskog, ukratko, film se vrti oko glavnog lika studenta Witeka (Boguslaw Linda) i njegovog života, koji je određen uspijeva li stići na vlak za Varšavu. Kao u glavnoj sceni (scenama) toga filma, ovoga jutra hvatao sam peticu kod Vjesnika i nekako sam uspio, primarno zahvaljući vozčici ili vozaču tramvaja, upasti u isti. Tada sam sjetio filma. Što bi bilo, kad bi bilo. Ilitiga tuđmanovski ki bi, da bi.
Witek je pomalo tabula rasa, više se život upisuje u njega, nego on u život. Tako se meni nekako čini. Ali ja nisam tabula rasa. Prošli post, odnosno više reakcije na njega, nekako su me rastužile, odnosno cijela jedna atmosfera u Hrvatskoj, rastužila me. Kao što sam napisao, ja nisam tabula rasa. Razmišljam na određeni način, meni se čini da od treće godine života na isti način kopčam, nažalost, bolje znam što sam radio u jesen 1987., nego cijelu 2007. Stvarno ne znam, ta godina kao da je nisam proživio. Odgajam sam kršćansko-ljevičarski. Svi su ljudi dobri (jer su Božja stvorenja), budi pošten, nikoga ne suditi dok ga ne upoznaš, ne lagati, ravnopravnost spola, ni n od nacionalizma, kao da živim u Švedskoj, a ne u komunističkoj Jugi. A onda je došao rat i 1991. mi je bila prvi životni lom. Niti su svi pošteni, umjesto da idem u klupe vuku me u ružna skloništa, jednostavno, svijet u kojem živim je loš, još i 1991. nije bila toliko loša, koliko besparica 1992. Naravno to uvijek ponavljam, rat u Zagrebu nesumjerljiv je sa strahotama rata na prvoj crti i nemam namjeru uzvisivati svoje brige nad npr. nekoga koje ostao bez svega ili nekoga su mu ubili. Zbog 1992. i danas živim na svojvrsnoj rezervi. Nekako sam sebe naučio, kada nema para to znači da nema para, odnosno para uvijek može nestat, a ako nestane, lakše će prebroditi ako skromno živiš.
Bilo je još prilika kada sam iz dubokog uvjerenja postupao pošteno i moralno, pa sam ja najebao, a ovi što su radili sranja bolje prošli od mene.
Generalno gledajući, iz moje perspektive, u Hrvatskoj se može dobro živiti. Odnosno globalno se može dobro živiti. Na pojedinačnoj razini, ja sam oduvijek vidio više načina života (za sve ljubitelje latinskoga modus vivendi, iako fraza ima drugo značenje).
Prvo čovjek može naći sebe ako se odrekne svega i postane npr. franjevac. To je dobar put za sreću. Totalno predanje Bogu. Nitko ti ništa ne može uzeti jer fizički ništa nemaš.
Drugo, čovjek se može naći u životnom zvanju. Biti izvanredan fizičar, izvanredan smetlar, izvanredan seljak, izvanredan filozof, izvanredan prodavač.
Treće, čovjek može sebe, sreću, smisao, kako vas god volja u obiteljskom životu. Neki ljudi su stvoreni da klinci oko njih skaču, ma čak ne treba biti ni djece. Osobno, uvijek mi se činilo i činiti će mi se da uspješna profesionalna karijera i obitelj ne idu skupa. Barem ne ako se ide do kraja. Mnogi se neće složiti s ovime.
Četvrto, dobro se može živjeti ako si jebivjetar. Pit, pušit, jebat, zajebavat se.
Nekima će dići kosa na glavi, ali ja mislim da su sva četiri načina ravnopravna, pa tako staviti u istu ravnu npr. Bonaventuru Dudu i Srećka Horvata bit će nekima znak možda moje budalastosti. Ali neka.
Ja sam za konzervativne i desne vrednote. Red, rad, obitelj, nacionalizam (domoljublje mi zvuči pretuđmanovski), u slobodno vrijeme nek radi svako što god hoće, dok ne povređuje i ne šteti drugome.
U mome shvaćanju prajd-homoseksualci/prajd-lezbijke ne postoje kao društveno-politički entitet, nego kao skupina ljudi koja ugrožava red, pozivaju na nerad, ruše obitelj, brak, a poziv da se daje homoseksualnim parovima djeca ravan je ubojstvu, jer se dijete obilježava i uproštava za vijeke vjekova. Pogotovo, ako se sve ovo povezujemo s jugoslavenstvom. Jugoslavenstvo je kancerogena masa. Ne može se biti Hrvat i Jugoslaven, jer jugoslavenstvo briše svaki trag hrvatstvu, jugoslavenstvo izaziva ratove, pokolje i stvara groblja.
S druge strane, svatko ima pravo na egzistenciju, dok ne povređuje i ne šteti drugome. Prihvaćajući jugoslavenstvo kao paradigmu, izjednačavajući sebe i EU u jedno, prajd-homoseksualci/prajd-lezbijke jednostavno gube pravo biti dio hrvatskog društva. Iako se ne slažem da se baca kamenja po njima, u meni nema kosti ili mišića koji suosjeća s njima. Slijedim svoj odgoj, pa sam iskren. Prije će Sava poteći od Zagreba prema Ljubljani, nego što će Hrvati prihvatiti gej ponašanje kao legitimno. A najgore viceve o homoseksualcima sam čuo od mladeži HNS-a, a najviše prikrivene mržnje spram homoseksualaca sam čuo od ljudi koji su anacionalni ateisti (po principu ja sam službeno za njihova prava, posao traži od mene, ali da ti budem iskren sve ih treba pobaciti u logore). Ja sam barem otvoren ja ih ne volim, ali ne bih ubijao, tukao, odpuštao s posla i slično. I nemam se namjeru ispričavati zbog svoga stava. I to, ta neljubav, nikada se u Hrvatskoj, kao zemlji pred izumiranjem, neće promijeniti. Mi smo granično područje, u kojem se svodi na egzistenciju. A egzistencija i homoseksualizam ne idu skupa.
Što se tiče Hrvatske, većini Hrvata je divno i krasno. Uživaju u neredu, uživaju u igri mačke i miša s poreznom upravom i sličnim tijelima države. Banke su pune hrvatske ušteđevine koje svake godine raste i to ne samo od tajkuna. Zato će vrlo vjerojatno HDZ opet dobiti izbore, pa će svi moći sretno kukati kak je loše. Ja ne glasam za HDZ, pa me iskreno boli kurac za tuđe žalopojke. Živim skromno. Meni srat po glavi nitko ne može.
Ja ne mogu znati što bi bilo, kad bi bilo.
Mijenjao sam mišljenje u životu, ali vrlo rijetko.
Prvi dojam mi se u 99% slučajeva pokazao točnim.
Nemam namjeru uljepšavati tuđe živote i ezgistenciju i lagati.
Ja sam otvoren čovjek u svome postupanju, nisam sudio čovjeka u životu po imenu i prezimenu, boji kože. Ako netko ne valja, uvijek uz to dolaze neke gadne osobine, koje nemaju veze s imenom ili prezimenom. Ali svoga generalnog stava se nemam namjeru odreći u ime lažnog liberalizma i lažnih EU vrednota.
Pero Panonski
Post je objavljen 15.06.2011. u 15:21 sati.