Ovo je eto nešto moje malo tako šta sam pisala, kao knjigu neku koja nije postala knjoga već samo neki žešći uvod i tako da to nije ništ previše posebno osim što je strašno depresivno. Pomogla mi je sestra to malo sastavljat. PS. sa mojom stvarnošču tekst ima vrlo male sličnosti...
Pa, evo:
Ovaj tekst plod je mojeg razmišljanja i vremena ali mi se niti može niti želi objaviti ime jer nikada u životu nisam učinila ništa vrijedno spomena,zato čuvaj ove stranice, ako ne zbog ničega onda zato što je to pisano upravo tebi želeći da učiš na greškama iz kojih ja još ništa nisam naučila
Točke nema jer je nema u mojim razmišljanjima niti u mojoj boli
Netko je jednom rekao
Najgore je biti pokraj nekoga i znati da ga nikada ne ćeš imati
UVOD
Što kada bi najradije pao na koljena i ne razmišljao o tome da ustaneš već samo nepomično i bespomočno klečao. Što kada ne znaš kako krenuti dalje. Što kad samo razmišljaš kako toneš i toneš, a ne možeš isplivati i barem na tren udahnuti ono malo zraka što će ti pomoći da preživiš, jer su ti i ruke i noge iscrpljene od dugotrajne borbe za bolje..ili možda podsvjesno niti ne želiš udahnuti taj zrak..jer što će ti? čemu disati? čemu se praviti da živiš ako je tvoj život već odavno završio. zajedno s onim toplim osjećajem njegovog daha na vratu, njegovih toplih usana na svojima, njegovih kristalnih očiju..koje su ti pomogle da preživiš ono..ono što se dogodilo...i ruke koje su te tješile kada to nitko nije mogao...sve je to nestalo.zajedno s njim... Što ako si već na dnu i tren do smrti kada ti dolazi spas- baš te oči zbog kojih na tren i zaboraviš na patnju i bol..ili čak ništavilo u koje s vremenom prerastu..tad su kao utočište u olujnoj noći ili lijek na rubu dugotrajne bolesti zbog koje samo što nisi otišao s ovoga svijeta.
A što kada se nemaš za što boriti?
Kad je ono što te je do sad držalo na životu nestalo?
Kada ne postoji ništa vrijedno daljne borbe?
Post je objavljen 14.06.2011. u 19:42 sati.