Pununa grude
grude stijenja
zemlje
u čiju utrobu sve više
vuče me hladnoća grubosti
Dodira nema
nema odraza
ni otisaka
tragovi se ne primaju
Samo britka glatkoća nepomičnosti
Sad je i grlo prepuno gušenja
još malo i ledenilo će pucati
a skupa s njim i ja sama
Spasonosna kap pojavljuje se u očima
i klizi niz obraze
topi hladnoću
čisti
prima i daje
Trenutak prepoznavanja
ozračja udomljenosti
pripadnosti
a zatim bol
širom otvorena vrata ranjivosti
Jedna nježna ruka
prima suze
upija bol
ohrabruje
K njoj mi je ići
ma koliko teško
i iscrpljujuće bilo
Ljiljana Katić, 1.5.2000.
Post je objavljen 14.06.2011. u 13:37 sati.