Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

najgore patnje u životu

- revitalizirani post od 14.6.2011.

U ljeto sedamdeset i druge pratio sam baku na putu u Ameriku. Tetke, njene kćerke, platile su avionske karte za nas oboje. Baka se mjesecima ranije radovala da ćemo zajedno na put, ali je istovremeno gunđala da joj nije potreban anđeo čuvar, da nije toliko stara i tako ishlapjela kao što to o njoj mislimo, no kad smo sletjeli na aerodrom u Frankfurtu i - kad je vidjela koliki je i pomislila što bi da se na njemu mora sama snaći - prestala se buniti.

Putokazi i table s obavijestima vodili su nas stotinama metara dugim hodnicima. Stao sam s bakom i prtljagom na pokretni pločnik i pridržavajući se za gumeni rukohvat lagano smo klizili. Povremeno smo prelazili s jedne trake na drugu, povremeno se premještali na pokretne stepenice koje su se spuštale ili uspinjale. Putovali smo tako desetak minuta.

Istovremeno je pored nas, na dijelu kojim se išlo pješice, jurio jedan par s četvero djece. Žena i muž bili su opterećeni ogromnim koferima, svatko je imao i naprtnjaču na leđima, ruke prepune vrećica, svaki je vukao za ruku po jedno manje dijete, a ona malo veća su trčala za njima noseći svoje zavežljajčiće. Znojili su se pod teretom i žureći se kao da se trude da nas prestignu, spoticali se uspinjući stepenicama i rušili spuštajući. Oboje su bili crveni od napora i na rubu infarkta. Baka ih je smireno stojeći pored njih gledala otvorenih usta i predvidjevši da je na rubu da ispali neki strašni komentar, došapnuo sam joj:

- Šuti! To su sigurno naši!

Bio sam u pravu. Utrčali su u pokretni hodnik kojim se ulazi u avion prije nas i na ulazu u letjelicu su progovorili. Naši. Stjuardese nisu mogle vjerovati očima kad su vidjele što su donijeli kao ručnu prtljagu. Naši nisu znali nijedan jezik kojim su im se stjuardese obratile, a one nisu razumjele što su zapuhani zemljaci uglas govorili dok su dječica vrištala. Naposljetku su uvidjeli da im je jednostavnije smjestiti ih sve s koferima nego išta drugo i tako su naši vjerojatno uspjeli prošvercati još dvoje djece dorasle do dobi da im je trebalo kupiti karte.

Baka i ja došli smo na red, ali iskrsnuo je problem. Bio je to najveći tadašnji putnički avion, Boeing 747, no u njemu su ostala samo dva mjesta. Jedno u turističkoj klasi, a drugo u luksuznom prvom razredu. Baka i ja imali smo samo jeftinije karte. Došao je i kapetan aviona i nakon kraće konzultacije odlučili su da baku smjeste u prvi razred, a mene među ostali plebs.

Baka je tako dobila najbolje mjesto u avionu, a meni je prestalo samo - da bi se održala ravnoteža svemira - najgore. Uveli su me u kabinu gdje je već sjedilo četiri stotine putnika i u kojoj je preostalo samo jedno mjesto na koje nitko drugi nije htio sjesti. Nalazilo se u prvom redu uz prolaz, neposredno uz ulaz za osoblje. Zid ispred sjedišta bio je tako blizu da se nije moglo ispružiti noge ni nakositi naslon sjedišta. Osam sati leta preko oceana trebalo je sjediti uspravno i ne pomaknuti se. Ekran za projekciju filmova kojim se zabavljalo preostalih četiri stotine putnika nalazio se gore desno, tako da je trebalo tako iskriviti vrat da bi se vidjela izobličena slika da nije bilo moguće ostati u tom položaju duže od minute.

Ulaz za osoblje nalazio mi se tako blizu da sam mogao ispružiti nogu da prođe ispod zavjese kojim je bio zagrađen, ali ni to nisam mogao jer je kroz ta vrata neprestano netko prolazio, pa da se ne spotaknu. Valja napomenuti nekoliko okolnosti. Prvo, Boeing 747 je imao dvadeset i dvije stjuardese. Drugo, u to vrijeme je poslovna politika avionskih kompanija svuda u svijetu bila takva da su stjuardese bile najzgodnije djevojke koje su se mogle pronaći, a posao stjuardese je tada pružao takve pogodnosti da su se najzgodnije djevojke grebale da bi ga dobile. Da se slučajno dogodilo da vam netko dogovara „spoj na slijepo“ i kaže da će doći neka stjuardesa nije trebalo pitati kako izgleda - podrazumijevalo se da je fantastična. Rezultat je bio da su domaćice aviona kojim sam putovao izgledale kao ekipa na najuži izbor na natjecanju za Miss of the World. Sve su bile tako zgodne da se nisam mogao opredijeliti koja je najzgodnija. Treće, bilo je to vrijeme minisukanja, pa su im i uniformice bile kao ekipi mažoretkinja. Da bi sve bilo gore, s druge strane zavjese nalazila se nekakva njihova kuhinja ili spremište u koje je neprestano jedna ulazila, a istovremeno druga izlazila, zavjesa je više bila raskriljena nego išta skrivala, a unutra su se - u tim kratkim suknjicama - propinjale na prste da bi dohvatile nešto odozgo ili saginjale da bi uzele nešto odozdo. I tako osam sati! Sjedeći na metar od njih, s nosom u visini njihovih kukova, nagledao sam se ženskih gaćica kao nikada u životu!

Subjektivna okolnost bila je da mi je tada bilo dvadeset i dvije godine i da su mi hormonalne žlijezde štrcale kao vatrogasni hidranti, bio sam ispunjen testesteronom do rasprsnuća čak i dok sam spavao, a sve je to eruptiralo u vatromet čim se neko iole privlačno žensko stvorenje pojavilo na horizontu. U tim okolnostima dvadeset i dvije odaliske koje su mi se izvijale gotovo na dohvatu ruke dok sam ja morao ukočeno sjediti bile su više nego mučenje. Fizičko i psihičko mučenje. Tantalove muke su prema tome luk i voda! Iz sata u sat miris parfema i dezodoransa je slabio, a divlji uzbudljivi miris znoja bio sve zamjetljiviji kad je bilo koja od njih pored mene prošla. Sa svakim zamahom zavjese zapuhivao me je sve jači naboj feromona. Sjedio sam sklupčan kao mesožder koji se u zasjedi ukipio, izbuljenih očiju, samo su se nozdrve nervozno širile i trzale. Kroz osam sati nebrojeno puta sam pomislio da u sljedećoj sekundi više neću izdržati, da ću se odraziti sa sjedišta kao tigar, proletjeti kroz zavjesu, naskočiti na prvu stjuardesu na dohvatu, pa neka se nakon toga zbiva bilo što, neću se dati od nje odvojiti. Ni danas mi nije jasno kako sam se uspio suzdržati. Osam sati! Kao da se Mengele dosjetio kako ispitivati izdržljivost ljudskog organizma… Kad sam to preživio - sve mogu izdržati!

U jednom trenu puta nad mene se nagnula jedna od stjuardesa i s najšarmantnijim osmjehom na svijetu pozvala me da posjetim baku u prvom razredu. U međuvremenu je baka postala miljenica stjuardesa koje su opsluživale VIP-putnike i ostalih suputnika, između ostaloga i zato jer joj je njemački bio materinji jezik. Posluživali su je poslasticama koje u turističkoj klasi nismo mogli ni zamisliti, sjedalo joj je bilo dvostruko šire i neusporedivo udobnije od mojega, a cijela kabina je uživala u njenim nevjerojatnim maštovitim pričama. Ona je jedva dočekala da ima toliko slušatelja i preobrazila se u vrhunskog stand up komičara.

Po povratku se nastavilo još gore. Među stjuardesama proširila se priča da sam ja unuk one krasne zabavne gospođe iz prvog razreda, vjerojatno su protumačile da i ja ondje spadam, ali kako nije bilo mjesta skromno i strpljivo sam pristao sjediti na najgorem sjedištu u cijelom avionu, a i ja sam izgledao znatno bolje nego danas, pa nakon toga svaka stjuardesa u prolazu nije propustila da mi uputi još i dodatni smiješak samo meni namijenjen. Nisu bile svjesne što mi rade! Još mjesecima su mi svake večeri pred spavanje prodefilirale kroz glavu svih dvadeset i dvije u najraznoraznijim aranžmanima i pozama, jedna po jedna, a zatim u manjim ili većim skupinama.

I danas me ukućani povremeno zateknu kako se izležavam nakon ručka i blaženo smiješim kao Buda. Začuđeni aurom koja isijava oko mene pitaju o čemu razmišljam, a ja samo kratko odgovorim:

- Letim!







Post je objavljen 12.06.2015. u 17:10 sati.