Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/marmontovabb

Marketing

Dalmatinac sam

Moj dida je, za svoje vrime, bija poprilično moderan čovik. Tih i miran, ali autoritet mnogim generacijama naše obitelji, i ne samo naše, nego mnogih obitelji oko nas. Kad je umra, bilo je daljnih rođaka koji su iz Amerike doputovali na njegov sprovod.

Didu sam doživljavala, naravno, prvenstveno ka moga didu, dok sam bila dite. Međutim, u odraslijoj dobi, počela san ga doživljavat ka sinonim za našega maloga, vridnoga, časnog, dalmatinskog čovika. Nije nosija "lančić oko vrata", doduše, ali ionako ta pisma o Dalmatincu sa lančićem nije baš referentna za onoga ko bi eventualno želija spoznat ko je, i kakav je, u stvari, taj čovik Dalmatinac.

Naravno da se pri pokušaju određivanja takvih stvari mora upast u generaliziranja i klišeje. Ka na primjer kad ja priko interneta uspostavim komunikaciju sa nekim Zagrepčaninom pa mi on, u drugoj poruci, oduševljeno napiše: "Ah, Splićanka? Volim Splićanke, to su najljepše žene!". Ja onda ostanen zbunjena, trknem do ogledala, provjerin istinitost njegove tvrdnje, pa mu odgovorin:" Pa dobro, ovajj...nisu baš sve lipe i najlipše...ima nas svakakvih". Al' ne bi bog. Ovaj ustraje u svojoj tvrdnji, i ja se, nakon par bezuspješnih pokušaja da ga urazumin, nevoljko složin s njin i priznan da san, dakle, i ja, bivajuć Splićanka, najlipša žena na svitu. Neš ti, ka da će me ikad vidit, uostalon.

Ka šta se uvriježilo mišljenje da su Splićanke nenadjebivo lipe, tako se uvriježilo i uvjerenje o čoviku Dalmatincu. On je, obavezno, južnjački jebozovan, tananih osjećajćića koje sakriva iza kamenog lica, kamenog ka šta mu je kamen i kraj na kojem raste, naoko tvrd ali u stvari romantični trubadur čija duša titra na sam spomen masline, galebova, mora i cvrčaka. On je također i linčuga, ne voli radit, ali to se uzima ka dio njegovog mediteranskog šarma, jel'te. Zagrepčanke navodno sanjaju o takvom mužjakiću, ok, možda i je linčina i djecu mu hrani Centar za socijalnu skrb, ali je zato, za razliku od onih njihovih niškoristi Zagrepčana, uvik spreman doć pod prozor sa klapom i izabranici srca svoga zapivat serenadu.

OK, dica mu zbog njegove linosti gladuju, ali nema on vrimena bavit se takvim prizemnim stvarima dok okolo lunja na iljade usamljenih kontinentalki i strankinja u potrazi za romansom, kojima triba slomit srce i pokazat ko je na Balkanu u stvari pravo muško. Ona njegova žena doma, tuka bez imalo smisla za tradiciju i turističku propagandu, najrađe bi ga pridavila onin njegovin lančićem oko vrata mu, ali ko pita Dalmatinke, nije in dosta šta su najlipše na svitu, nego bi još i da imaju pravo na stav.

Eto, tako nekako se zamišlja našega čovika Dalmatinca.

Zahvaljujući mome didu, ja san, međutim, izgradila svoju, nešto drugačiju sliku o pravome Dalmatincu.

Moj dida je, još u ONO doba, prezira i otvoreno se ruga svakoj javnoj, moralističkoj osudi bilo kojeg živog bića.
Kad su se u Šibeniku šezdesetih godina počele nosit malo kraće suknje, one do kolina, stegnute u struku, u kojima se plesa "twist", ženetine po gradu su svaku curu koja se usudila prošetat u takvoj suknji, nazivale "kurbetinom".

Dida je muča, pušija svoj vječni duvan, i onako, u malo riči, ka šta je on to zna, reka:

"Ma bogati, kurbetine, a? One su kurbetine zato šta in se vidu kolina, a vi? Nosile ste kotule (po šibenski suknja, op.a.) do poda, a svaka je došla svekrvi u kuću sa trbujom do zuba!"

Nakon toga kokoše bi začepile, pogotovo one čije su svekrve bile još žive pa samim tim bile, jel', živi svjedoci izrečene činjenice.

Onda je došla moda da muški stavjaju rečine (naušnice) na uši. Opet su po gradu krenili komentari sablažnjenih čistunaca:"Ma pogledaj ga, stavija rečinu u uvo, ma jel' to muško?"

Dida bi primistija duvan sa livog kraja usta na desni, pa reka:

"A blago van se, sve li vi znate. Dite stavilo rečinu, pa nije muško? A moj pradida je bija gusar, i nosija je u uvu duplo veću rečinu od ovoga maloga, pa nikome nije palo na pamet reć da nije muško, nego su sve žene u Šibeniku za njin uzdisale! Kad su muški nosili rečine u uvu, vi se još niste bili ni rodili, a sad krojite pamet ciloga svita! Đavlu i vi, i pamet vam!"

Drugin ričima, ko god je ima potribu sudit o drugim judima i njihovome izgledu, oblačenju, ponašanju, dobro je pazija da to ne izvodi isprid moga dida, jer bi ovaj u dvi-tri rečenice odma dotične spustija na zemju i dokaza in kakvi su licemjeri i budaletine bili. Nisi smija ispri njega reć rič protiv ikoga samo zbog toga kako je taj neko izgleda, ili se oblačija, nisi smija ni protiv "kurbi", ni protiv pijanaca, ni protiv stranaca, ni protiv "vlaja", ni protiv "naših" ni protiv "njihovih".

Pogotovo je bija osjetjiv na tradicionalnu navadu gradskih lajona da urokljivin očima prate kretanje i ponašanje svake mlade, lipe šibenske cure, koja bi bila izložena ogovaranju i zlobi već i samo zbog činjenice da je mlada i lipa. Ako bi još svojin ponašanjem dala povoda bilo kakvim glasinama, automatski bi bila titulirana ka "kurbetina". Kurbetina je bila svaka koja se znala malo boje našminkat, ili koja je volila plesat, ili koja je dva puta zakasnila doma doć u pristojnu uru, a osudi i podsmijehu su bile izložene čak i one koje su samo volile i virovale nekom mangupu koji ih je, napravivši in dite, nesta u nepoznatom pravcu. Te su pogotovo bile razapinjane.

E, tu bi se moj dida ozbijno najutija. U takvim prilikama bi čak i izvadija oni svoj vječni duvan iz usta, i ozbijno, namrgođeno reka:

"Svak ima svoje. Isprid mene niko neće reć ružnu rič za iti jednon curon, jel' jasno? Kako vas nije sram? Ako nemate šta lipo reć za čovika, nemojte govorit ni grubo. Šta je čija muka u životu, to zna samo oni kome je muka, i Bog. A Bog vidi sve. I siguran san da čak i on manje osuđuje od vas, odnija vas vrag zločeste dabili zločeste!"

I sve bi zamuklo. Neki bi se vidno posramili, neki su mrmljali, da ih on ne čuje, sebi u bradu prosvjede i argumente, ali se znalo - isprid Dide, ne smiš reć ružnu rič protiv IKOGA. Tojest, protiv ikoga ko nije tebe i tvoj život ničim ugrozija. Nosi li neko kotul do kolina ili ispod kolina, je li se okitija sa rečinon ili sa pet rečina na uvu, s kim je ko bija u škuribandi, kad je ko doša doma, ko je kome napravija dite, je li cura legla s jednin ili sa njih dvadeset, šta se Dida tiče, to je sve bilo judsko, i od Boga, i nije na njemu, tj. na nama bilo da sudimo niti da se na ikoga itamo kamenjem. Ovdje triba napomenit da Dida uopće nije bija vjernik niti je iša u crkvu, ali ako ja danas i virujen u nešto Veličanstveno, Pravedno, i Dobro, ako virujen u apsolutnu Ljubav, onda je to upravo zbog moga Dide.

Njegova pokojna mater je bila žena velika vjernica, a on simpatizer i pomagač partizana u drugom svjetskom i ateista, ali na zidu naše kuće u Šibeniku je uvik stajala gospina slika, koju niko nije smija skinit, dok je on gazda u kući. Nije njega zanimalo zašto njegova mater viruje, nije mu smetalo ni to šta on ne viruje, on je u sebi ima jedno prirodno, instinktivno poštivanje za izbor svakog čovika da u životu viruje, ljubi, nosi, i djeluje onako kako najboje zna, i dok god izbori toga čovika ne ugrožavaju njega i njegove, on je jednostavno razumija i poštiva. Šta je još zanimljivije i lipše, poštiva je i onda kad NIJE razumija.

Proveja je cili život radeći i pateći se, bija je prava slika dalmatinskog težaka, obrađiva svoje poje u borbi da prehrani mnogobrojnu dicu, radija i u tvornici, i u kući i oko kuće, svojin rukama gradija sve šta je ima, sa puno znoja i muke i truda.

Šutljiv i tih čovik, vridan i skroman. Nikad grubu rič nije reka, a kad ju je i reka, po njegovon motu si zna da je to reka samo da bi te nasmija. Čak i kad je kritizira, i ljutija se na one šta su otrovnin jezicima drugim judima zagorčavali život, čak i tada je, prema njima, bija više blag nego strog, jer je vajda, takak kakav je, razumija čak i one koji nisu u životu tili razumit nikoga.

I tako san ja, po tome čoviku, stvorila moju sliku čovika Dalmatinca.

Sidin u kužini, primištan duvan sa jednog kraja usta na drugi, tu i tamo promišan ručak šta ga kuvan, i mozgan. Lipi dan u Splitu.

Sa radija, u vijestima, dopire rekapitulacija nasilja i mržnje sa splitske rive. Njih nekoliko iljada, protiv nekoliko stotina. Pina na ustima. Ubij pedere.

Spiker je spominja neke brojke, neka kamenja, krvave glave.

Ravnodušno, ubijeno, pućkala san dim. Onda je, poslin vijesti, na radiju pustilo "Dalmatinac sam". Nekada, davno prije ovoga lipoga dana u Splitu, ova me pisma znala čak i razgalit, upravo zbog klišeja koji iz nje vrišti. Znala san čak i zapivat, iz neke nestašne potribe da sudjelujen u općoj predrasudi, virujući da se zna u stvari, ko je, i kakav je pravi čovik Dalmatinac. Nekada...dok san virovala da je ovo grad od iljadu boja.

Digla san se, i ugasila radio.







Post je objavljen 14.06.2011. u 09:51 sati.