plaši me sat kojem u potpunosti ne vjerujem.
postoji fina razlika između pasivnog prihvatanja i vjerovanja, ne zaboravite! ne zaboravljam,
sjetim se svaki put kad pogledam na sat.
osjećam se pomalo kao đorđe balašević, svemu želim nadjenuti pridjev, svrstati.
na pamet mi padaju geni, iako se čini da bi možda trebalo biti obrnuto.
teško mi se natjerati misliti poeziju.
samo posmatram, često nemam riječi za ono što vidim.
dodirujem, kušam, slušam, ćutim.
postoje tako neki prostori u kojima je potpuno lako biti,
i samo znati da je to istina trebalo bi biti dovoljno.
ali sekundaljka kao da kasni
i odjednom strašno želim biti gore u alibiju,
ali definitvno je da ne znam kako da se teleportiram.
tako mi mlijeka u prahu...
Post je objavljen 13.06.2011. u 22:14 sati.