Kada sve moje nade padaju u vodu, tada padam i ja. Jedan skok i hladna voda obuzima me, svaki dio moga tijela. Dok uranjam u bazen sve drugo staje, tada mi više ništa nije bitno, čak ni ti. Volim taj osjećaj, volim te trenutke, kada mi ništa više nije važno. Samo ja, i hladna klorirana bazenska voda. U tim trenutcima osjećam samo svoje tijelo. Tada me pokreće samo sirova snaga. Isključujem se, stavljam sve osjećaje na čekanje, ne razmišljam. To me ponekad spašava, jer isključuje me iz vanjskoga svijeta, spašava me od samoga sebe. I u onim trenutcima kada mi se čini da nemam ništa, imam trening, imam vaterpolo, i to me ispunjava, bar nakratko....
Post je objavljen 13.06.2011. u 03:25 sati.