Prije svoga Vazma, Isus najavljuje odašiljanje "drugoga Paraklita" (Tješitelja - Branitelja), Duha Svetoga. Duh, koji je na djelu pri stvaranju i koji je nekoć "govorio po prorocima" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), sada će biti uz učenike i u njima, da ih poučava i uvodi "u svu istinu" (Iv 16,13). Tako je Duh Sveti objavljen kao još jedna božanska osoba u odnosu prema Isusu i prema Ocu.
Vječni izvor Duha objavljuje se u njegovu vremenitom slanju. Apostolima i Crkvi Duh Sveti je poslan ujedno od Oca u ime Sina i osobno od Sina, pošto se ovaj vratio k Ocu. Odašiljanje osobe Duha nakon Isusove proslave otkriva
otajstvo Svete Trojice u punini.
Apostolsku vjeru u vezi s Duhom ispovjedio je Drugi sveopći sabor 381. godine u Carigradu: "Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca koji izlazi od Oca". Crkva time Oca priznaje "izvorom i vrelom svega božanstva".
Vječno porijeklo Duha Svetoga nije međutim bez veze s porijeklom Sina: "Duh Sveti, koji je treća osoba Trojstva, jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu, jedne biti i jedne naravi (...). I ne kaže se da je samo Duh Očev, nego ujedno Duh Očev i Sinov". Vjerovanje Crkve na Carigradskom saboru ispovijeda: Duh Sveti se "s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi".
Latinska predaja Vjerovanja ispovijeda da Duh "izlazi od Oca i Sina (Filioque)". Firentinski sabor 1438. objašnjava: "Duh Sveti ima svoju bit i svoj suštinski bitak ujedno od Oca i Sina te vječno izlazi od jednoga i drugoga kao od jednog počela i jednim jedinim nadisanjem (...). Budući da je sve što je Očevo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac, i to što Duh Sveti izlazi iz Sina, sam Sin ima od vječnosti od Oca, od kojega je i rođen od vječnosti".
Izraza Filioque nije bilo u Carigradskom simbolu od 381. godine. No, prema drevnoj latinskoj i aleksandrijskoj predaji, tako ga je papa sveti Lav dogmatski ispovijedao već 447. godine, prije nego je Rim poznavao i 451. godine na kalcedonskom saboru, prihvatio Simbol od 381. Uporaba tog izraza u Vjerovanju, malo se pomalo između 8. i 11. stoljeća, uvela u latinsko bogoslužje. No, uvođenje riječi Filioque u Nicejsko-carigradski simbol po latinskoj liturgiji predstavlja još i dandanas točku razilaženja s pravoslavnim Crkvama.
Istočna predaja ističe prvenstveno da je, u pogledu Duha, Otac njegov prvotan izvor. Ispovijedajući da Duh "izlazi od Oca" (Iv 15,26), ona tvrdi da Duh od Oca izlazi po Sinu. Zapadna predaja pak, govoreći da Duh izlazi od Oca i Sina (Filioque), ističe u prvom redu istobitnost zajedništva između Oca i Sina. I to se tvrdi "zakonito i s razlogom",jer vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je "počelo bez počela",ali također da je, ukoliko je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom "jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti". To opravdano dopunjavanje, ako se ne zaoštri, ne dokida istovjetnost vjere u stvarnost istog otajstva što ga Crkva ispovijeda (KKC: 243,244 ,245, 246, 247,248).
Post je objavljen 12.06.2011. u 21:57 sati.