a onda još i krijesnice...deseci malenih svjetlucavih točkica oko nas...drveće, sumrak, mi i krijesnice...
oduševljenje što su i one odlučile napraviti još jedan od naših dana nekako posebnijim...
nakon jezera, labudova, mulja u kojem ostaju tragovi, nakon šetnji, vidikovaca, nakon prekrasnih livadica...toliko toga...
i pola godine, možda (ma, bez možda) najljepših mi pola godine ikada...
i kako onda da mi ne nedostaješ neopisivo već danas, kada znam da si otišao na tjedan dana...kako će beskrajno dugi biti ti dani...
a i...ovo sve što se događa, sa našim prijateljem...bilo bi toliko lakše da si sad tu, da te mogu pozvati u trenucima kad ne znam da li da zovem hitnu ili što...
ne, ovo zaista neće biti lako, otišla sam od relativno malenih problema, a sada ću morati gledati kako netko umire...netko tko to ne zaslužuje...ali, takvi eto, obično prvi odlaze...
život zaista piše čudne stranice...
ove naše...su toliko divne...da ih treba pažljivo čuvati...
da nas drže onda kada nam treba nešto...važno i lijepo, da proguramo kroz neke teže dane...danas je jedan od njih...
i zato mi toliko nedostaješ...i ti i one krijesnice...ti lijepi, bezbrižni dani...
Post je objavljen 12.06.2011. u 16:14 sati.