to što se rodilo u kivom vremenu
to ga nije uznemiravalo
viteško srce
riječ teža od planine
iako ju je prestalo davati, u sebi se ipak
zaklelo na vjernost onome što ište
a ištalo je nju
koja mu se osmjehom nudila
koja mu se obećala
molila da bude njen vitez
opiralo se, a onda je skočilo
u prazno
puno vjere
pa nevjerice
jer zečija rupa je bila bez dna
kanzas nestao u sjećanju
samo propadanje
koje je mogla zaustaviti
ali nije
nije prihvatila njegovu ruku
samo ga je gledala
kako pada
pasje srce
pred njenom trpezom
stajalo je, gladno
i čekalo
pomilovala bi ga, da
ali nikad nahranila
niti mrvicama
niti kostima
nije ga niti otjerala
vidjevši da gladuje
nije ga šutnula, da se podvijena repa
odvuče nekamo drugdje
gdje bi ga bar nahranili
pustila ga je, da oslabi
da mu ispadnu zubi, od skorbuta
da mu nekoć sjajna dlaka olinja
tad ga je prestala milovati
zaobilazila bi ga, i ono se drhtavo, zavuklo u kut, pod stol
vrijeme se više nije brojalo
kad se odlučila nahraniti ga
pružiti mu
najbolji komad mesa
onaj koji je godinama čekalo
to pasje srce
što je za nju kucalo
samo je tiho zarežalo
Post je objavljen 12.06.2011. u 11:47 sati.