Planetom tumaraju Zagubljeni,pogresno iznikli, očajno tragajući za onima koji bi im tako lako mogli biti dragi i bliski. I zasita više ne znam šta je gore? Promašiti tog Nekog Svog za hiljadu godina i hiljadu kilometara, ili za par decenija i tričavih stotinjak kilometara..
Promašiti ga za tisuću godina ili ovih 4, 5 koje stoje iza nas, zaista ne znam što je gore!
Bi li bilo gore da je negdje na kraju svijeta ili ovih 3 kilometra udaljen od mene?
Znam što znači "tako blizu, a tako daleko" jer katkad mogu osjetiti njegov miris u vjetru! Nekad sjedim na balkonu sa mišlju da udišem njegov "zrak".
Odlučih da je vrijeme da pobjegnem od tuge pa ću se pokušati u budućnosti malo više pozabaviti nekim sretnim temama, jer moja tuga što ju više "uzgajam" sve više i više "raste".
Plaše me ti razmjeri moje tuge, pokušat ću pobjeći od nje! Stiže ljeto, nove avanture, puno lijepih stvari i događaja su ispred mene. Krajnje je vrijeme da uzmem život u svoje ruke i napravim nešto zbog čega ću se osjećati bolje.
Pa mlada sam, imam tisuću razloga za život, imam oko sebe ljude koji me vole... nije kraj života, možda je jednog višegodišnjeg poglavlja koje moram zatvoriti i krenuti hrabro naprijed...
Vrijeme je za promjene... :))
Post je objavljen 11.06.2011. u 22:56 sati.