Uvijek smo vjerovali da je život nešto veće, bolje, snažnije od onoga što drugi smatraju životom... da glagol živjeti ima značenja, koja nisu potpuno shvaćena... i svaka tišina u meni, ma koliko bila jaka, još zvonko odjekuje tim glasovima, našim glasovima, kao jedno...
Ne moram staviti ni riječ na papir... Ne moram zaustiti ni slovo... Ni otvoriti usta pripremajući usne da nešto kažu... Svaka misao ipak te ima... jedan mali djelić tebe... neispisan, neizrečen... tek pomišljen u nekoj stotinki vremena, ni tvojeg ni mojeg, ali ipak našeg...
I sretna sam zbog toga... jer tvoje postojanje u nekom djeliću ovog svemira, koliko god bilo odvojeno od mojeg, ostavlja isti poznati znamen i sve boje u mojim očima ne blijede...
Premalo bi bilo da se zahvalim za tvoje postojanje... a ujedno i suvišno... jer si dio mojeg bića oduvijek... i prije nego li sam znala da postojiš... i ostati ćeš čak i onda kad sveg drugog odavno ne bude...
Post je objavljen 11.06.2011. u 11:46 sati.