Marketing
najomiljeniji kupci na Britanskom trgu
- revitalizirani post od 11.6.2011.
Imala je baka i svoje novce. Dobivala je najminimalniju od minimalnih penzija u dinarima, tetke iz Amerike slale su joj svakog mjeseca ček od dvjesto dolara, tetka iz Njemačke slala joj je ponekad pedesetak do stotinu njemačkih maraka, a obično su za rođendane, imendane, Božić i Novu godinu također stizali devizni čekovi i raznorazna valuta u kovertama s čestitkama.
S čekovima se neprestano događalo jedno te isto. Baka je nestrpljivo čekala kada će doći novo pismo i brinula se nisu li je taj mjesec kćerke zaboravile ili nije li pismo putem izgubljeno kao da joj od toga život ovisi. Svakodnevno smo razgovarali da li je pismo poslano, je li na putu, da li je već trebalo stići ili nije i slično. Tek kad je pristiglo mogla je odahnuti. Ali tada je iskrsavala nova briga – trebala ga je negdje spremiti na sigurno, dobro sakriti. Nekoliko dana nakon toga slijedila je nova nevolja – gdje je pismo s čekom? Zaboravila je gdje ga je sakrila, pa smo ga morali odmah pronaći da se umiri. Da se nije izgubilo? (Podsjećam da smo živjeli u velikoj kući s nebrojeno zakutaka na koje se moglo spremiti nešto malo i tanko.) Satima sam joj morao pomagati u pretraživanju dok je njena panika samo rasla i rasla sa svakom minutom neuspješna traženja. Napokon bismo pronašli pismo, ali kadikad je bilo samo pismo jer je ček sakrila negdje drugdje. Ponovno panična pretraga, sve iznova. I tako svakih tri-četiri dana…
U nekom trenu je baka odlučila da je vrijeme da odem unovčiti ček. Obično sam podizao sto dolara u dolarima, a sto dolara mijenjao u dinare. Sve sam davao njoj, meni ti novci zaista tada nisu trebali, a nju su veselili. Inače sam sve ostalo za kuću ja kupovao, a ona je uživala jednom, dva puta sedmično ići na tržnicu po svježe povrće ili bilo što, prvenstveno da izađe iz kuće, protegne noge i zađe među ljude.
Obično smo odlazili na Britanski trg koji je ona zvala Mali plac. Jedna od njezinih najvećih nevolja u životu bila je što su joj sve prijateljice uglavnom pomrle, pa joj je preostalo malo vršnjaka s kojima bi mogla popričati, a jako je voljela razgovarati s ljudima. Zato je koristila kupovanje na tržnici da razmijeni koju riječ s kumicama: odakle je to povrće, kako su ga uzgojili, koliko putuju da bi stigli s robom, kakvo vrijeme predviđaju, očekuju li uskoro kišu i takve stvari. Meni je to bilo smrtno dosadno, ali je nisam požurivao. Stajao sam pored nje tegleći cekere, buljio u nebo i prepuštao se svojim mislima sve dok me nije povukla za rukav da krenemo dalje, do sljedeće tezge. I tako je to trajalo četiri-pet godina. Sve kumice na placu su nas znale i jedva čekale da navratimo. Bilo mi je drago što kumice vole moju baku, mislio sam da i njih raznježuje stara fina gospođa.
Sve je to trajalo do trena dok nisam obratio pozornost što ona zapravo radi. Gledao sam ne razmišljajući o onome što vidim, dok me iznenada nije proželo saznanje o tome što gledam, kao da me grom strefio!
Baka je čevrljala s prodavačicom kao ptičica ljupko se smješeći, prodavačica joj je dodala škarnicl s nekom zelenjavom, a onda je baka pružila dugačak, debelo nabrekli novčanik i procvrkutala kao ptičica: „Oprostite, ja dobro ne vidim, uzmite koliko vam dugujem… Samo uzmite!“ Vidjelo se da je to uobičajen završetak njihovih razgovora koji izgovara gotovo automatski, kao naučenu pjesmicu. Prodavačica je spremno prihvatila novčanik, zaronila u njega, izvukla nekoliko papirnatih novčanica i cerekajući se ljubazno ga vratila. Zgrabio sam novčanik, no nije mi trebalo ni pogledati u njega da bi mi bilo jasno da su mi nenadano probuđene najgore slutnje utemeljene.
Novčanik sam jedva obuhvatio, bio je težak kao da u njemu nosi dukate. Otvorio sam ga i imao što vidjeti: dolari, marke, austrijski šilinzi, lire… Sva njena ušteđevina!
Ni ne znam zašto, vjerovao sam da baka sve one novce koje je dobivala u stranoj valuti čuva negdje u kući, da ih ne nosi naokolo, da na placu plaća svojom penzijom i onim što sam joj promijenio u dinare. Još manje sam mogao i zamisliti kako pruža novčanik bilo kome i nudi da joj pomognu izvaditi novce, koliko god da sam pri tome stajao pored nje. Strava me zamisliti što bi bilo da nisam stajao! Nisam se usuđivao ni pomisliti što su sve te kumice mislile o nama dok su prekapale po tim svežnjevima novčanica ni koliko su vadile!
Od tog trena nadalje buljio sam preko njenog ramena kao kobac svaki put kad je trebalo platiti, ali tko zna koliko smo se naplaćali prije nego sam taj njen običaj uočio.
Sve u svemu, ništa čudno da smo baka i ja bili omiljeni među kumicama na tržnici i ne bih se čudio da se i danas među njima prenose legende kako su nekoć bila dobra vremena.
Post je objavljen 22.06.2015. u 13:00 sati.