Pregled posta

DAN 2, 14.05.2011. - Pazi na one tamo Turke... (Nikozija i Girne, turski Cipar)

Doručkujem, plaćam hotelski račun i pokušavam se iskrasti iz hotela. Nije da sam demolirao sobu ili se israo pa govna razvukao po cijeloj sobi (kao što je to jednom napravila jedna grupa naših maturanata u jednom hotelu u Pragu, a koju sam ja imao "čast" voditi) pa da moram bježati, već mi je nelagodno tražiti da me hotelski boss ponovno vozi do centra. Nisam napravio ni pet koraka, a iz mene netko trubi. Okrećem se, a kad tamo opet onaj boss od jučer koji mi pokazuje da uđem jer on ionako mora do centra u turistički info centar po neke karte grada. Ajde pristajem. Nije da ide samo zbog mene...
"Pazi tamo prijeko kada uzimaš taxi da te ne oderu! Oni Turci nemaju taksimetar kao naši ovdje!", bossovo je upozorenje prije nego što smo si pružili ruku i srdačno se pozdravili u ulici Ledra. Da, grčki taxi zaista imaju taksimetar, ali svejedno te oderu jer kod većine on ne radi. Trenutne tehničke poteškoće... Hmmm... Naravno, nisam mu to rekao. Nije pristojno uznemiriti Grka kada ideš kod Turaka trošiti novac. Kao da i ovako nije uznemiren...
Ulica Ledra puni se polako ljudima. Deset je ujutro, ali za Grke to su još rani jutarnji sati. Mnogi još spavaju. Oni napredniji su već na nogama. Vidim ih sa šalicom crne grčke kave u ruci (da ti ne padne na pamet to nazvati turskom kavom!) i nekim novinama koje se vječito bave problematikom Grka i Turaka i njihovim (ne)suživotom na otoku. U deset ujutro Grk vjerovatno dalje od ove točke nije došao. Ono malo ljudi jutros u Ledri su uglavnom turisti koji se spremaju na prelazak granice. Većina njih, koji uglavnom dolaze u velikim organiziranim grupama iz turističkih centara poput Larnake, Limasola ili Agia Nape, ipak ovako rano još uvijek nije stigla do Nikozije.
Prolazim pokraj višejezičnog natpisa "Lefkosia - the last divided capital". Osim na engleskom isti stoji i na njemačkom i francuskom jeziku. Ostavljam iza sebe grčki Cipar. Na izlazu nitko me nije pitao putovnicu. Službeni stav ciparskih Grka jest da je sjever okupirano područje pa stoga ni ne priznaju ovdašnju granicu.
Službeni stav ciparskih Turaka jest da je sjever Turska Republika Sjeverni Cipar. Ili na turskom - Kuzey Kibris Turk Cumhuriyeti. I tako od 1983. godine kada su ciparski Turci sjevernu trećinu otoka, od ukupno 9248 km2 koliko ima cijeli Cipar, proglasili nezavisnom državom. Danas, 28 godina kasnije, KKTC priznaje još uvijek samo Turska. A na turskoj strani granicu shvaćaju ozbiljno. Mora se pokazati putovnica, a svatko mora i ispuniti formular za besplatnu vizu što nije ništa više nego bijeli papirić s osobnim podacima kojeg Turci pečatiraju pri ulasku i izlasku iz zemlje, umjesto da pečatiraju samu putovnicu budući bi se Grci mogli naljutiti. Osjećam se kao da sam se vratio puno godina u prošlost i zaglavio u nekom igralištu za malu djecu! Jebiga, kada se stvarno ponašaju kao razmažena mala djeca!
Slika se sada naglo mijenja. Ulicu Ledra s mnoštvom modernih međunarodnih trgovina nakon samo pravocrtnih dvadesetak metara zamjenjuje na turskoj strani bazar ulice Lokmaci. Promjena je nevjerovatna i ne sjećam se gdje sam i da li sam ikada vidio tako naglu promjenu. Jedna ulica s dva potpuno suprotna lica. I moram priznati da mi se tursko lice puno više sviđa. Mijenjam eure u turske lire (ne postoje turskociparske lire, ako ste to odmah pomislili) - Ataturk se zadovoljno smješka sa svih novčanica. Moguće je i na turskoj strani plaćati u eurima, ali već me turistička djelatnica na granici ljubazno upozorila da je bolje plaćati u lirama jer je tečaj za eure inače nepovoljan ako se inzistira na plaćanju u eurima u trgovinama, kafićima i restoranima. Ufff, ovo je kao da sam u našoj vrloj Dalmaciji... Kako li mi je sve ovo poznato!
Ne treba nikada u muslimanskom svijetu dugo protezati noge ne bi li čovjek pronašao neku džamiju. Uostalom, koliko je teško kod nas pronaći crkvu?! I tako sam se ja ubrzo našao oči u oči s velebnom gotičkom džamijom Selimiye. Ne, nisam krivo napisao. Gotika. Džamija. Dvije riječi koje ni u ludilu čovjek ne bi stavio u istu rečenicu. Međutim, na Cipru je i to moguće. Od 12. do 15. stoljeća otok je bio vrlo važno križarsko uporište, a Cipar uređen kao križarsko kraljevstvo. A ti su križari, kao gorljivi kršćani, po cijelom otoku gradili prekrasne gotičke crkve i katedrale po uzoru na one na europskom kontinentu. Njihova najveća koncentracija je danas upravo na turskom dijelu otoka. I zaista mogu reći da oduzimaju dah. Čovjek ovako nešto ne očekuje na Cipru. Pa ni ja, iako sam se pripremao za ovo putovanje i između ostalog pročitao i djelo britanskog putopisca Colina Thubrona "Journey into Cyprus", inače posljednji putopis prije podjele otoka 1974. godine, priznajem nisam ovo očekivao. Iznenađen sam ne samo gotikom ovih građevina, već i stupnjom očuvanosti. To zapravo nije iznenađujuće s obzirom da je Europska Unija ciparskim Turcima kao kompenzaciju za to što su na referendumu 2004. godine prihvatili ujedinjenje otoka, koji su ciparski Grci odbili, u posljednjih sedam godina dala na milijune eura za razne projekte. Mnogo tog novca "ulilo" se u projekte obnove sjevernociparskih gradova među kojima je najviše prosperirala upravo Lefkosa, ili sjeverna Nikozija. Na svakom koraku stoji neka tabla s dvanaest žutih zvijezdica, a ispod njih obavezno natpis 'Funded by European Union'.
U drugoj polovici 15. stoljeća, nakon smrti posljednjeg križarskog kralja Cipra Jamesa II, otok preuzimaju Mlečani. No, samo nakratko jer svega stotinu godina kasnije Mlečane su otjerali Turci koji će se na Cipru zadržati sve do kraja 19. stoljeća. Turci one gotičke križarske katedrale pretvaraju u džamije. Dodaju im minarete. Međutim, uz iznimku tih minareta, izvana se više ništa nije mijenjalo. I dok sam oči u oči s džamijom Selimiye teško mi se uživiti da sam u muslimanskom svijetu. Da mi je netko stavio povez preko očiju, postavio me pred ovu građevinu i maknuo taj povez, rekao bih da sam vjerovatno negdje u Njemačkoj ili Francuskoj. Cipar mi ne bi bio ni na kraju pameti. Ali u unutrašnjosti slika je drugačija. Sve je po običaju prekriveno tepisima, cipele se obavezno skidaju na ulazu, tu je mirhab okrenut u smjeru Meke, a svi su zidovi prefarbani bijelom bojom. Ipak, ona nije mogla sakriti gotičke lukove na prozorima ili primjerice gotičke svodove pa se vrlo lako u miru jedne džamije može uposliti mašta i zamisliti kako je nekad izgledala ova građevina kao katedrala Aja Sofija. Zamišljam glavni oltar u glavnoj apsidi, sporedne oltare u lijevom i desnom brodu, klupe za vjernike, vitraje... Neprocjenjivo...
Osim ove prekrasne građevine 13. stoljeća, turska je Nikozija krcata i manjim gotičkim crkvama. Odreda sve su danas džamije, ali nažalost, sve su zatvorene. Uživam u zvucima i mirisima turskih bazara, promatram male ciparske Turke koji u rano subotnje poslijepodne ganjaju nogometnu loptu po gradskim ulicama, još uvijek neopterećeni poviješću i politikom koja je dio odrasle svakodnevnice ovog otoka.
"Merhaba!", pozdravljaju me ti mali Turci. Pozdravljam i ja njih. Za razliku od grčke Nikozije koja me se uopće nije dojmila i koja je za moj ukus malo prehladna, turska Nikozija je premašila sva moja očekivanja. Toplina na koju čovjek neprestano nailazi nevjerovatna je.
Mirisi i zvukovi nastavljaju se na Buyuk Hanu, jednom od najboljih primjera otomanske arhitekture u Nikoziji. U ovoj građevini s kraja 16. stoljeća, gotovo posve zatvorenoj prema ulici s kojom je povezana samo preko dvoje povećih vratiju, a čiju unutrašnjost čine prostorije raspoređene na dva kata oko četvrtastog dvorišta, putnici su običavali prespavati za vrijeme nekada dugačkih karavanskih putovanja. Buyuk Han je dakle nekada bio neka vrsta hotela, a danas su njegove prostorije pretvorene u kafiće, suvenirnice i male umjetničke radionice. Sjedam nakratko u jedan od kafića i naručujem limunadu. Onako dobro ohlađenu. Promatram svijet. Volim u gradovima koje posjećujem sjesti na glavnom trgu i naručiti pivu, čaj ili neku drugu pijaču i promatrati ljude. Iako Buyuk Han nije trg, on je srce ovog grada. Izmjenjuju se lokalci s turistima. Za prve je teško reći da li su s otoka ili s došli s turskog kopna. Muškarci onako tamnoputi mačistički galopiraju Hanom. Njihove žene uvijek moderno dotjerane, najčešće s maramom, više kao nekakvim modnim dodatkom, nego vjerskim simbolom. Nema ovdje nikakvog pokazivanja osjećaja u javnosti. Držanje za ruke jednog para gotovo je nezamislivo. Oni drugi, turisti, najčešće glasni (iako sam NAPOKON našao mjesto koje drečavi Španjolci još uvijek nisu otkrili), paradiraju uokolo u odjeći koju bi i u puno liberalnijoj zemlji od Sjevernog Cipra normalna osoba teško stavila na sebe izvan plaže. Pogotovo ženska stvorenja koja otvoreno i kokošasto glupo (moja isprika kokošama koje su zaista puno pametnija stvorenja od mnogih žena) izazivaju muslimansku publiku. Većina tih turista ima svega mali ruksak nabačen preko ramena. Vjerovatno su samo došli iz grčkog dijela na jednodnevni izlet u turski dio otoka.
Prije nego li napustim Nikoziju i uputim se prema Girneu, trećem po veličini gradu Sjeverenog Cipra, odlučujem prošetati uz takozvanu zelenu liniju. Čudna je to linija. Na jednom potezu granica prati mletačke zidine. Gornji dio zidina je u sjevernom Cipru, dok je donji dio u južnom Cipru. I uz granicu su Grci izgradili nogometni teren na koji se može pljunuti s turskog dijela. A iznad svega visoko postavljene osmatračnice Ujedinjenih naroda. Malo dalje bodljikava žica s mnogo istovjetnih crvenih natpisa "Yasak Bolge Girilmez. Forbidden Zone. Zone Interdite. Verbotene Zone." dijeli nekakav park od ne-forbidden zone. Iza vreća pijeska vojnik me srdačno pozdravlja:
"Hello. Welcome. Where from?".
"Hrvatistan!", dovikujem mu.
Ne želim mu se previše približiti jer nisam siguran da li je to uopće dozvoljeno. Ne želim da me proglase za nekakvog tamo špijuna. Vedran Anelić 007.
"Welcome!", ponovno će onaj isti vojnik i pokazuje mi rukom da ipak mogu slobodno proći u park. Jadan je to nekakav park. Drveća kao očerupane kokoši vire uokolo. Trava ili popaljena ili je uopće nema. Dječje igralište na kojem teško da se ikakvo dijete igralo u bliskoj prošlosti. Osim ako je ciparskoturskim mamama svejedno da im se djeca pentraju po nekakvim ruzinavim šipkama. Jedan lokalni par očito vidi u parku nešto što ja ne vidim pa vrijeme provodi iskazivanjem nježnosti tako rijetke među muslimanima. Ja bacam pogled preko žice na grčki dio i odmah prepoznajem otvor u mletačkim zidinama i onu istu katoličku katedralu na koju sam jučer prvo naletio. I okidam par fotki iako oni crveni natpisi izričito zabranjuju fotografiranje. Jebiga, riskiram. Ipak sam ja na tajnom zadatku...
Vrlo lako nalazim dolmus ili kombi za Girne. Malo je tu kilometara između Nikozije i Girnea. Put se prevali za svega dvadesetak minuta. Iz ravnice u kojoj je smještena Nikozija vrlo brzo cesta se počinje penjati preko Kirenskog masiva koji dijeli Girne od ostatka Cipra. U oko upada golema sjevernociparska zastava koja je napravljena od kamenja na obroncima masiva koji gleda prema grčkoj Nikoziji. Ovo ide u rang s onim natpisom "Naš Tito" koji je bio postavljen u blizini Nove Gorice na samoj jugoslavensko-talijanskoj granici kao prst u oku Talijanima. Sjevernociparska zastava prst je u oko ciparskim Grcima. To Turci Grcima onako suptilno kažu 'Jebite se!".
Girne ili Kirenija, kako je grad poznat na grčkom, centar je sjevernociparskog turizma. Masivnog turizma. Tek sam izašao iz dolmusa i odmah shvatio da je ovo nešto drugačije od onih mirisa i zvukova turske Nikozije. Girne je jedan veliki kokošinjac. Poprilično moderni kokošinjac. Novi dio grada sastoji se od nepreglednih betonskih kutija. Mnogo dućana koji preko izloga pokušavaju kopirati moderne dućane na Zapadu. Rent-a-carovi. Moderni kafići i restorani. Hrpetina turista. Uglavnom Englezi. Spuštam se prema obali Sredozemnog mora. Promenada je također krcata. Lako se zaključuje da su ovi turisti, uglavnom je riječ o težim oblicima gerijatrije, došli u Girne u paketu od sedam dana all inclusive. Pobjegli su od kiše i magle britanskog otoka i došli na jedan posve drugačiji, osunčani otok. I ti su se paket aranžmanci odlučili sada kurčiti preda mnom... Obično bih iz ovakvih mjesta pobjegao glavom bez obzira, međutim s obzirom na loše prometne veze na Cipru, Girne je jedino pametno rješenje za stacioniranje. Valjda ću izdržati dva dana s paket aranžmancima! Druge nema.
Srce stare Kirenije (nekako mi ovo zvuči romantičnije i prikladnije od Girnea kada se govori o povijesti) gradska je lučica koja uvelike podsjeća na lučice na našem Jadranu. Posebice na Trogir. Uz malene drvene brodice privezani su malo veći brodovi za ekskurzije, a uz njih skupocjene jahte. S jedne strane lučicu zatvara lukobran, danas pretvoren u omiljeno šetalište ovoga grada, s druge riva uz koju su se u kamenim kućama nanizalo tko zna koliko restorana, kafića i hotela, na čijem se kraju uzdiže veliki dvorac. Kireniju su još oko 1000. godine prije Krista naselili stari Grci i dugo je vremena funkcionirala kao jedno od otočkih kraljevstava starog Cipra. Arapske provale u 7. i 8. stoljeću naše ere uništili su naselje i tek od kraja 12. stoljeća, kada su Bizantinci ovdje izgradili dvorac, počinje ponovni uspon ovoga grada. Najvažnije otiske na gradu i dvorcu ostavili su najprije križari koji su dvorac proširili i koristili ga u vojne svrhe, a potom Mlečani koji su ga dodatno proširili, ali nisu mijenjali njegovu obrambenu funkciju. To ipak nije bilo dovoljno da zaustavi Turke i dvorac, grad, kao uostalom i čitavi otok, 1570. godine pada u otomanske ruke. Iako već samo pogled iz lučice otkriva da se radi o nečem velikom, tek šetnja dvorcem i posebice šetnja po njegovim obrambenim zidinama otkriva svu veličinu ove građevine koja se slobodno može ubrojiti među remek djela ciparske, ali i šire, arhitekture. Sa zidina pogled od 360° je nevjerovatan: pred dvorcem prostire se plavo Sredozemno more dokle oko seže, ispod dvorca vreva gradske lučice, a u pozadini svega vrhovi Kirenskog masiva koji poput diva bdije nad nama patuljcima. Podsjeća me pomalo na način na koji Biokovo bdije nad makarskom rivijerom. Samo što je Kirenski masiv ipak još uvijek puno pošumljeniji od našeg Biokova. Mlečanima je očito bilo dovoljno hrvatskog drva pa se ovdje nisu zamarali sječom šuma, a uostalom nise se dugo ni zadržali s obzirom da su im Turci isprašili rit već nakon sto godina.
Promatram brodice kako izlaze i ulaze u lučicu (više ovo drugo budući da je već kasno poslijepodne), a na većini njih su turisti koji se vraćaju s kupanja. Kako polako pada noć, sve je više vreve ispod mene. Napuštam dvorac i spuštam se ponovno sa njegovih zidina među ljude. Dok hodam prema hostelu, poput lešinara skaču sa svih strana na mene iz svih onih restorana ne bih li baš sjeo u njihov i potrošio ondje svoj novac. Vozim između njih uspješan slalom. Počinju se paliti svijetla i mnogobrojnih kasina. Kada padne mrak i upale se svijetla, tek onda shvatiš da je Kirenija ili Girne, svejedno kako zovemo ovaj grad, zapravo jedan pravi Casinoland. Nije samo da stranci u masama pohode ovaj grad, već i ciparski Grci, danas kada je granica puno poroznija, prelaze na tuski dio otoka u potrazi za jeftinijom zabavom. Automobila s ciparskogrčkim registarskim tablicama gotovo je jednako koliko i onih s ciparskoturskim tablicama ili pak rent-a-carova. U pravilu registarske tablice ciparskih Grka su žute boje, ciparskih Turaka bijele, a kod svih rent-a-carove one se isključivo crvene boje.
Nakon smještaja u jedinom hostelu u Sjevernom Cipru, u samom centru grada, i tuširanja koje mi je nakon cjelodnevnog pješačenja na gotovo 30 Celzijaca više nego dobro došlo, po preporuci vlasnika hostela odlazim u lokalnu zalogajnicu u novijem dijelu grada. Cijene hrane i pića u kafićima i restoranima i na turskoj su strani otoka bezobrazno visoke zbog velikog broja turista. Yilmaz je kao mjesto u koje zalaze lokalci puno pristupačnije za moj džep. Naravno, da me konobar gleda kao da želi reći: "Što radiš ovdje bolane?! Jesi zalutao?! Svi turisti jedu u lučici.". To je istina. Turisti u Girneu jedu zaista u lučici, ali ja sam se danas dovoljno nagledao i naslušao onih paket aranžmanaca da bih radije jeo ovdje među lokalcima. Vegetarijancima se loše piše na Cipru, posebice na turskom dijelu Cipra. Kao i njihova turska braća na kopnu, ciparski su Turci pravi mesojedi. I hvala Bogu nisam vegetarijanac pa se s užitkom bacam na miješano meso s roštilja servirano s ajramom tj. jogurtom. Dobar tek.