Autor slike: meni nepoznat
Kao duh uspavan od davnine
U ljudskoj duši očekivanja leže
Ispunjavaju ponajmanji djelić praznine
Uskovitlane misli ka njima bježe.
Očekujemo svijet, iskrojen nam po mjeri,
Ljude podešene na našu vibraciju
I sva su očekivanja, kao u dobroj namjeri,
Ne vidimo pri tome nikakvu manipulaciju.
Namećemo kalupe, jednolične ladice,
Očekujemo sličnosti, različitosti nas ljute,
Kružimo i kružimo na umnom putu samice
A glasovi u nama, utihnuli, šute.
Sve dok paučine pokrov, pokidan ne bude,
A duh svom snagom svojom, ne izroni van,
Tada drugi očekuju, prosuđuju, sude,
Očekuješ mnoštvo, a ostaješ sam.
Očekujem od tebe, sve što nisam sama!
Očekujem od tebe, sve što želim biti!
Očekujem od tebe, budi svjetlost, a ne tama!
Očekujem sve, što od sebe ću kriti!
U trenutku kada više očekivanja nema,
Već u tihovanju ploviš, po bonaci svemira,
Znaš da sve je Jedno, svjetlost, tama, sjena,
Otpuštaš, prihvaćaš, sve dane pune nemira.
Kao duh, uspavan od davnine,
U ljudskoj duši očekivanja leže
Ispunjavaju ponajmanji djelić praznine
Uskovitlane misli ka njima bježe.
Post je objavljen 10.06.2011. u 21:52 sati.