Pregled posta

RAZMIŠLJANJA O JEDNOJ LJUBAVI.....

Možda ste pomislili da sam zaglavila na tavanu, među svim onim potrebnim i nepotrebnim stvarima. Prevarili ste se dragi moji, spustila sam se na zemlju i to doslovno. Moje avanture prekinuli su poslovi na vrtu, jer trava raste tolikom brzinom da čim stignem do kraja moram opet iz početka. Pošto se imamo namjeru ovo ljeto malo dulje zadržati na moru, trebala bi počistiti koliko god mogu, da me ne dočeka džungla nakon mjesec dana.



Ovo je dio koji je zadnji prošao tretman depilacije.






Ovdje je već potrebna intervencija.



A ovaj dio tek dolazi na red.



Ovih se dana u predasima između kućanskih i vrtlarskih poslova, zabavljam čitanjem starih ljubavnih pisama. Mnogih sam se stvari prisjetila iz vremena prije no smo moj muž i ja uplovili u bračne vode. Ja sam tek prešla tridesetu, a on taman zakoračio u četrdesetu. Iako smo se poznavali od ranije, nikad među nama nije bilo zaljubljenosti niti ičeg doli prijateljstva. Nakon njegovog dugogodišnjeg izbivanja iz Zagreba, sreli smo se slučajno i....priča je počela. Obnovljeno prijateljstvo učvrstilo je povjerenje, a ono se preobrazilo u ljubav. Ne moraš biti mlad da ti se ona desi, da se zaljubiš poput šiparice, kako kažu. Sada dok sve to čitam, uviđam koliko sam se promijenila u samo nekoliko dana. Postala sam otvorenija, jer sam njemu mogla pričati o svemu, što nisam nikad pomislila da bih ikome mogla reći.Kako smo često bili razdvojeni, povlačila sam se u samoću čim bi uhvatila za to priliku, kako bi čitala njegova pisma i pisala svoja njemu. Živjela sam za jedan telefonski razgovor, a mrzila sam telefon svaki put kad bi se veza prekinula. Nismo imali mogućnosti voditi duge razgovore, nismo imali mobitele, a on je telefonsku karticu morao raspodijeliti na nekoliko puta.
Često su me prije pitali što se ne udam, a meni je to, naravno išlo na živce, jer nakon nekoliko površnih i jedne ozbiljne veze, nije mi padalo na pamet da pošto poto tražim muža, samo da bi zadovoljila neke nametnute norme. Ako je suđeno desit će se. Za loše je uvijek prerano, a za dobro nikad prekasno, znala bih reći i tako sam zaista mislila. Evo što sam napisala u jednom svom pismu o toj temi:

"......Pada mi na pamet kako si me jednom pitao o kakvom sam muškarcu sanjala svih ovih godina. Teško je to reći. On nikad nije imao svoj lik, boju kose, očiju, visinu. A maštala jesam. Znam samo da je "on" morao zaslužiti moju ljubav. Čime?
Pa evo, prvenstveno mora biti osjećajan i pažljiv. iskreni i pošten. Voljeti životinje, skoro kao ja. U njegovom prisustvu moram se osjećati kao da sam jedina, zaboraviti da išta oko nas postoji. Mora biti odlučan i zabavan, tvrdoglav i pomalo luckast. Iznad svega toga mora me voljeti , dovoljno da shvati sve moje strahove, opravdane ili neopravdane. Jer kad shvatiš da si pronašao, pa makar i dio onog što želiš u životu ili možda skoro sve, uvijek postoji bojazan da bi nešto moglo pomutiti tu sreću. A stvarno je prava sreća naći nekog s kim se možeš osjećati onako kako se ja osjećam kada smo zajedno......"

Od tih dana, sve do danas prošli smo puno lijepih, ali i ružnih stvari. I sve smo to prošli zajedno. Sve smo rješavali zajedno i nismo dozvoljavali da se išta ispriječi među nama. Bilo u ljudskom ili kakvom drugom liku. Obzirom na svoju dob, zamolila sam ga da dobro razmisli, jer ja mu ne mogu garantirati da ću mu ikada moći roditi djecu. Ako mu je to strašno važno u životu, bolje da prekinemo dok još nismo počeli stvarati zajednički dom. Ne mogu zaboraviti njegove riječi koje mi je tada rekao: " Ja sam s tobom zato što te volim. Ako nam Bog da da budemo roditelji, nitko sretniji od nas dvoje. A ako nam nije suđeno, voljet ću te i dalje kao i sada. Sve ćemo prebroditi zajedno." Mada sam prošla operaciju jajnika, dok smo još hodali, ipak smo imali sreću i dobili sina. Kako je nekoliko godina kasnije jedan liječnik rekao, kad sam bila na redovitoj kontroli, uhvatili smo poslijednji vlak Uvijek ćemo biti zahvalni na tome.
Još pod dojmom posjeta Svetog Oca Pape i njegove glavne poruke o očuvanju obitelji, razmišljam o tome kako neki ljudi nemaju pojma što imaju u životu i ne znaju cijeniti to što ih je Bog ipak blagoslovio djecom. Mnogima nije suđeno da postanu roditelji i strahovito su nesretni zbog toga. Ja sam se neko vrijeme, u doba svog djevojaštva pitala da li samnom možda nešto ne valja. Gledala sam neke svoje prijateljice i kolegice s posla, kako u prisutnosti djece postanu oličenje majčinske figure. Tepaju, igraju se, nosaju ih, buci-buci, joj što si sladak i tako sve kako to inače ide s klincima. Ja sam ih se gotovo bojala. Nisam znala kako bi se ponašala u njihovom prisustvu. Lakše mi je bilo sa životinjama. Mačićima, psima, čak i hrčcima. Pomišljala sam da sam prikračena za jedan, sasvim normalan, ženski osjećaj. Čim sam zatrudnila, sve se promijenilo. Sa svojim sinom sam počela razgovarati onog časa kad sam shvatila da sam trudna. I druga djeca su mi izgledala mnogo manje strašna. Kasnije, kad je moj sin malo narastao, nije mi bilo problem kad bi kumine kćeri ili prijateljičine ostale kod nas i nekoliko dana. Sve je postalo lakše. Moj me sin naučio mnogim stvarima, baš kao što i ja učim njega.
Upravo zbog vlastitog iskustva, nekako se razočaram kad vidim da ljudi koji dugo čekaju da postanu roditelji pokleknu i podbace u toj ulozi, kad ih naposlijetku dobiju. Već neko vrijeme me ljuti i rastužuje činjenica da se moja susjeda potpuno otuđila od svoje dvije djevojčice, koje je stvarno dugo čekala. Kao da se desio neki kratki spoj i među njima je zavladao kaos. One po cijele dane divljaju, vrište, tuku se, a ona je u početku stalno na njih galamila, često bi ih i odalamila, pa je došlo razdoblje njene nezainteresiranosti. Ona se zavuče u vrt, njih pušta da se na dvorištu same igraju, a mlađa ima dvije, dok starija ima tri i pol-četiri godine. Kao da joj je sve važnije od njih ili kao da jedva čeka samo da se makne od njih. Ja nisam još čula da lijepo razgovaraju, da im na smiren način objašnjava zašto nešto ne smiju ili zbog čega nešto ne valja. Najčešće riječi koje upotrebljava u komunikaciji s njima su: ostavi to, nemoj, jesi normalna, glupačo, makni se.....i sve u istom, povišenom tonalitetu.
Razmišljam o sebi i o tome koliko sam puta bila nezadovoljna sobom, kao roditeljem, ali kad pogledam unazad, trebala bi biti zadovoljna. Zbog razgovora koje smo s njime vodili, naš sin nikada nije tepao. Voli od malih nogu razgovarati sa odraslima i zna se lijepo izražavati. Kulturan je i pozdravlja sve koje poznaje, donedavno ni to nije bio uvjet. Pozdravljao je koga god bi sreo. Sreća da smo otišli iz Zagreba, tamo bi se napozdravljao.
Šalu na stranu, ali mislim da nema dana kad jedni drugima ne iskazujemo osjećaje. Moje dijete nikad, ma što da se desi, neće moći posumnjati u moju ljubav i ljubav svog oca. Da, mogu biti zadovoljna, jer stojim iza svih njegovih postupaka 24 sata dnevno. On to zna i nikad ne zloupotrebljava. Mada se ponekad, kad se dogodi nešto u školi, sa strahom vraća kući, svaki put iznova dokazujemo mu da ako i nešto nije kako treba, mi smo tu da mu pomognemo, da ga ispravimo, da ga prekorimo, ali na kraju i uvjek da ga volimo.

I da se opet malo vratim na ona pisma, negdje s početka ovog posta. Sigurno se pitate jesam li našla čovjeka svog života. Pa, da vidimo....osjećajan je i pažljiv (ovo drugo katkad malo zaboravi), maksimalno je iskren i beskrajno pošten, voli životinje (i više od mene, a i one njega, mačke i psi ga prate po selu), u njegovom prisustvu i mom odsustvu sam jedna i jedina, tako mu Bog pomogao. Odlučan je i zabavan, tvrdoglav ko magarac i luckastiji od malog djeteta. Kaže da me voli....i ja mu....vjerujem, jer dokazao je to bezbroj puta i znam da se uvijek mogu osloniti na njega, mada me tisuću i jedan puta dnevno izbaci iz takta, jer.....jer je takav, baš kakvog sam ga i opisala.
Ostavit ću vama da sami zaključite, jesam li našla....znate....ono.....ma čovjeka svog života.....


Post je objavljen 10.06.2011. u 21:13 sati.