I tako, dani nastavljaju prolaziti jednako sporo i monotono.
Samoća uzima dio po dio. Alkohol ne može ispuniti sve...
Život na način na koji živim ne mogu podnijeti... boli i težak je...
Sretan bi bio kada bi znao jedno jutro da mi je to zadnji dan u životu. Tada bi se ustao s osmijehom i proživio ga s osmijehom.
Ovako guram vrijeme, tjeram da teče. što brže.
Alkoholom preskačem dane. čekam onaj kada će sve ovo proći. bol, tuga, samoća...
Kao da je netko iščupao život iz mene. Ne osjetim više ništa u meni da živi. Ovo je kao dolina smrti. moja duša i srce.
smijem se ali osmijesi me bole...
plačem ali suze ne mogu izbaciti sve iz mene..
nije tuga najgore što me pogodilo u ovom usranom životu...
ali rastavljanje od onih koje voliš i samoća koja nastaje nakon toga je...
samoća...
Komplicirana sam osoba. teška...
I uvijek gubim one koje volim i ne znam... ne vjerujem da je problem uvijek bio u drugima.. vjerujem da je u meni jer često se postavim pogrešno, jer često ne dajem do znanja da mi je stalo. ja smatram da bi ljudi to morali znati ali naravno da ne znaju. čak i ako znaju počinju sumnjati nakon što im to uopče ne pokažeš..
još prije mj dana bio sam sretan dečko koji je vjerovao da mu se život sredio i da ide na bolje.
mislio sam... mislio sam da je moguće da sam našao osobu s kojom mogu podijeliti sve, imati sve.
ali nisam ju našao. ostao sam slomljen, sam, tužan i napušten.
slomljeno srce opet držim u rukama. sunce prodire kroz zastore u moje pijane oči. dani bole, noći su propijene. tuga ne nestaje. svaki dan...
samo je još jedan korak dalje od onoga što sam volio.
svaki ovaj usrani dan...
samo boli, boli... i pitam se... gdje je nestala ljubav i iskrenost? ovo previše boli.
Post je objavljen 10.06.2011. u 13:02 sati.