Ja nisam katolik.
Kao takva, o papi nemam nikakav poseban stav.
Čak se ni ne bunim previše što njegovi posjeti puno koštaju porezne obveznike banana-država. Prvo, ima i gorih stvari za hrvatske porezne platiše od pape. Recimo, isti su nerijetko znali financirati i nečije sasvim privatne kolekcije slika, vile i Maybache. A drugo, cijena u krajnju ruku nije papina krivnja. Mislim, svaki celeb ima svoje uvjete, a na organizatorima je da uzmu il' ostave. Barem nije, pretpostavljam, imao prohtjeve tipa 439.54 boce Eviana složene na podu apartmana u oblik Hello Kitty ili tako nešto.
Uglavnom, pripišite to kroničnom majčinskom umoru, stresu oko pripremanja prvog stručnog predavanja u životu, ili pak recentnim pokušajima da prema svijetu razvijem budističko ravnodušje, ali papin posjet me in general ostavio prilično indiferentnom i apsolutno nisam imala nikakve volje ni vremena za prežvakavanje novinskih prčvarija o tome je li štitio pedofile i je li bio nacist i je li mu na misu došlo 2.000 autobusa ili pak samo 1899. Jedino sam se malo nanervirala oko poziva na zabranu pobačaja, ali sam se po uzoru na Hebranga brzo zbrojila i nisam se dala isprovocirat.
Međutim, tako indiferentnoj dogodilo mi se da sam prošlog vikenda, eto, naletjela upravo na papu osobno čak dvaput unutar dva sata.
(Jel to u Bibliji zapisano da uvijek milost zapadne nedostojne?
Znate onu prispodobu s izgubljenom ovcom kojoj se pastir najviše raduje?)
U kišno poslijepodne prošle subote uputila sam se u grad na Animafest.
Znala sam dobro u što se upuštam, jer su naslovi na portalima već dva dana vrištali: U grad će se moći samo pješice! Tretirajte stanje u Zagrebu kao ratno! Prometni kolaps! Zagreb pod opsadom! Turci pod Bečom! Sudnji dan!
Odahnula sam vidjevši da tramvaji ipak najnormalnije voze, jedino ne idu preko Trga, te sam se ukrcala na sedamnaesticu, iskrcala u Vodnikovoj i nastavila do kina 'Europa' pješice.
Kadli, kod Kazališta, Zeleni val zatvoren i ne može se preko ceste.
Posvuda izviru murjaci, ljudi u crnom, u odijelima i s tiny slušaličicama u ušima, ispod cool vanjštine jamačno bijesni ko psi što sunca niotkuda pa ne mogu još nabiti i crne cvike da im imidž bude potpun.
Hodam ja uz cestu do drugog raskršća, ali ne može se ni tamo. Koliko vidim, ni na sljedećem raskršću, ni na onom iza, i tako valjda do Dubrave.
Nešto ljudi se pošlihtalo uz barikade, neki mašu vatikanskim zastavicama, ali većina izgleda naprosto nadrkano. Kao da su se, primjerice, baš uputili nekamo nekim poslom, a onda im ispred nosa zatvorilo cestu.
A ja naravno kasnim na početak filma, škdffjdsljbj.
Oprostite, molim vas, obratim se umiljato i naivno najbližem organu reda i ćudoređa, kako bih mogla doći do centra?
Nikako, slegne organ brutalno ramenima. Pričekajte malo, strpite se da prođe povorka.
A hoće li skoro?
Hoće, evo, sad će, kroz nekih desetak minuta, petnaest.
Kakvih petnaest! (Dođe meni da mu kažem). Za petnaest minuta meni će film već odavno početi!
Ali kako mi se učinilo da ga se taj argument ne bi osobito dojmio, nisam rekla ništa.
Pomirena sa sudbinom, stanem i ja na barikade. Čekat papu.
Razmišljam da li da mu kličem nešto dok bude prolazio. Dvoumim se između 'Papa don't preach' (otrcano) i 'Papa won't leave you Henry' (apsolutno besmisleno).
Prođe jedan policijski auto.
Prođe još jedan.
Prođe jedan crni sa zatamnjenim staklima.
Ma nije pet minuta proteklo, prođu dva policajca na motorima.
Prođe jedno dobrih pet šest blindiranih crnih vozila prepunih ljudi u crnom.
Impresioniralo me, moram priznat. Izgleda da je ful zajebano bit Sveti otac te da ni pastoralna djelatnost nije što je nekad bila.
Prođe još par auta, pa prođe konačno i Ratzi.
Uživo, mogu posvjedočiti, uopće ne izgleda kao Imperator iz Star Warsa, kao što insinuiraju na internetu neke grešne duše koje će završiti u ognju paklenom. Više mi izgleda nekako u onom papamobilu, božemiprosti, ko neka rijetka zaštićena vrsta u terariju.
I izgleda nekako sitno.
Primijetila sam da je to općenito problem s javnim osobama. Previše krupnih planova po televiziji, to je to. Previše naslovnica gdje su oko njih sve neke male sličice u okvirima. Veliki su u medijskom prostoru, pa čovjek nekako počne očekivati da će i uživo bit Godzillinih dimenzija. Svi poznati ljudi koje sam vidjela uživo su mi se činili sitniji, s izuzetkom Gorana Ivaniševića i njegove žene, koji redovito zaklone sunce kad prolaze Frankopanskom.
Netom papež prođe do HNK, otvoriše cestu i ja pohitah prema kinu. Zakasnila sam tek nekih par minuta, uglavnom, uspjela sam bez većih neugodnosti uživati u preslatkom filmiću o disleksičnom dječaku koji mora spasiti oživjele likove bajki tako što će pročitati određenu čaroliju, i onda se svašta događa i on na kraju naravno u tome uspije...
Po završetku filma izađem iz kina i otputim se nešto pojesti dok čekam frendicu da pogledamo sljedeći film (Švankmajerov 'Život: teorija i praksa' – prilično sranje, ako nekoga slučajno zanima). Prolazim tako preko Cvjetnog, a nad glavom mi tutnji helikopter.
Skužim da je Ilica zatvorena poprijeko.
Skužim da ljudi po bircevima bulje u neki izravni prijenos.
Skužim s Trga klicanje, vrištanje, fućkanje i skandiranje, mislim si, nije valjda opet papa, pa ne bi valjda njemu tako, ko da je došla Lady Gaga.
Probijem se do početka Trga, a kad ono, zaista, papa.
(Sljedeći put častite, trebala sam mu doviknuti.)
Umjesto toga, slegnula sam ramenima i umjesto u PanPek na Trgu uputila se niz Ilicu.
Hodam tako, pa izvadim mobitel da vidim koliko je sati, kad mi se obrati jedan od policajaca, raspoređenih duž iličkih barikada svaka dva metra:
-Jeste snimili papu?
-Molim? - zblenem se ja, već zauzimajući obrambeni stav. Štajaznam, možda se Svetog oca ne smije fotografirati, možda to smiju samo službeni vatikanski fotografi or something?!
-Jeste možda snimili papu? - ponovi on s nadom.
-Ne...
-A niste... - kaže on razočarano i prestane mi obraćati pažnju.
I eto vidite vi sad kakva je kučka taj život.
Neki bi baš htjeli vidjeti papu, a ne mogu.
Nekima je posve svejedno, pa ga vide dvaput u sat i pol.
Sigurno na svijetu postoji neki gorljivi katolik koji nikada nije vidio papu, ali mu se zato dogodilo da više puta u životu prođe pokraj, recimo, Johnnyja Deppa ko pokaj turskog groblja.
Zar ne bi bilo dobro da je moguće zamijeniti se s njim za iskustvo?
Evo, sigurno out there ima omanja gomila bakica koje bi radije vidjele papu nego Kate i Pippu Middleton zajedno.
Ja bih im drage volje prepustila iskustvo. Sasvim badava.
I onom murjaku s barikada isto.
Njega bih samo zamolila, ako ikada u budućnosti nedajbože zatekne moje dijete da mrtvo pijano radi okolo budalu od sebe nakon noći u klubu, da ju ne vodi u stanicu i ne otvara dosje zbog četvrtine jointa ili tako nešto.
Nego da me samo diskretno upozori da dođem po nju i odvedem je doma.
Post je objavljen 09.06.2011. u 22:42 sati.