Marketing
Evolucija televizora
Sjećam se ka mulac…moj ćaća je uporno smanjiva količinu boje na tevejcu. Onda bi ćaća u pola 8 navečer gleda dnevnik (tih 80-tih) i stalno me utišava sa „AMA TIŠINA PIČKAT MATERNA, DNEVNIK JE!!!“ Taj jebeni dnevnik je bio za mog ćaću ZAKON. Ni muva nije smjela letit kad je on gleda dnevnik, pa bi se jadnica…muva el?...zaljepila za luster i na istom bivala točno dok nebi počela prognoza vremena koja ćaću nije zanimala ni pet 9. Onda bi dnevnik završio…i oko 8 i nešto bi počima neki film. Ćaća bi se diga i otiša na wc a ja bi se diga i pojača boje na tevejcu jer bi mi dopizdilo gledat tevejac u boji koji se ponaša ka crno-bjeli a samo zato što ćaća smanjuje boje. Onda bi ćaća izaša iz wc-a i počeo se derat na mene da koju pičku maternu pojačavam boje jer da ću tako potrošit svu boju iz tevejca. Moj ćaća je bio uvjeren da su unutar tevejca boce sa bojom i da kad god ja pojačam boju, ista se troši. U to je pokušava uvjeriti i mene al…džaba.
Taj naš tevejac…pa da si ga okrenuo na bok, izgleda bi ka harmonika. Ima je sa strane valjda 12 miliona dugmadi…a ko zna…nismo probali al vjerovatno se na njega dalo i svirati, nebi se začudio. Sjećam se kad ga je kupio. Unio ga u sobu i stavio na pod, pa smo on, mater i ja gledali u njega jedno 2 ure bez da smo ga ukopčali jer se ćaća divio „Jebote ženo, gledaj ti kaka je to mašina!“. Ukopča ga je u struju jedno 5 sati od kad ga je unio u kuću, jer:
- „Reka mi je onaj u trgovni da ga ne palim odma dok se televizor ne prilagodi sobi u kojoj se nalazi!!!“ (sobi u kojoj se nalazi???)
Nedaj Bog da mu je ovaj u trgovini reka da ga ne pali mjesec dana, ćaća bi ga posluša.
U to vrijeme, od programa smo raspolagali sa nevjerovatnih 2 (slovima – DVA) programa. Imali su simbolične nazive – „prvi“ i „drugi“…nevjerovatno, a? Ekran je bio zaobljeniji od Čobankovićevog trbuha. Kad bi ga mater u jutro upalila, sva prašina sa parketa i tepiha je išla na njega…jer je to elektricitet bio toliki da je vjerovatno i sam proizvodio struju. Ćaća nije ima daljinski upravljač ili ti daljinac, neg je ima mene
- „Aj prebaci na prvi“
- „Aj na drugi!“
- „Pojačaj“
- „Aj smanji“
- „Aj na prvi“
- „Aj da vidimo što je na drugom“ (ka „mi“ da vidimo…ccc)
Dok sam kod ćaće vježba trbušne mišiće, skakajući na svaku njegovu ka Jaca na Pahora…kod mog susjeda je priča bila totalno drugačija – on je ima tevejac sa daljinskim. Tih 80tih je to bilo jednako ka da bi danas imali punicu koju volite – jednostavno nemoguće…dobro…moguće, al rijetko. Onda bi ja otiša kod komše i po uru vremena samo prebaciva sa prvog na drugi program i obratno. Kakav jebeni sony plejstejšn!? – ovo je bilo čudo!...jebote, ležim a ono se samo sve mjenja. Onda bi pojačava pun gas pa smanjiva do kraja…pa pojačaj pa smanji…pa pojačaj pa smanji…a sve na ležećki…a milineeeeee. Ondab doša kući pa bi pita ćaću
- „Ćaća što mi nemamo tevejac sa daljinskim?“
A ćaća je uvijek dava isti odgovor
- „Jeblo te to….to zrači!“
Za mog ćaću, sve što sam ja pitao je zračilo…a ako nije zračilo, onda je uvijek ima neki odgovor
- Ćaća ja bi na more?
- Jeba te more. Štoćet to? Mahat rukama u onoj vodurini ka budala. Ima morski pasa pa da te još što i ujede! Jeba to!“
- Ćaća ja bi iša u kino?
- „A štoš u kinu? Blejat u ono platno ka munjen? Sjebat ćeš vid.“
- „Ćaća kaš mi kupt bicikl?“
- „Jeba te bicikl…štoćet to? Da ka budala gvintaš one pedale? Još past sanjega pa poginit!“
Uvijek je bilo nešto. Il me zrači…il ću sjebat vid…il će me nešto pojest…il će me oteti…al uvijek nešto.
Onda je došao na red tevejac sa daljinskim…al to je bilo tek početkom 90 tih. Po ćaći ga nikad nebi ni imali, nego ga buraz kupio. Više nisam ka budala skakao na njegove zapovjedi…neg je ćaća sam prebaciva programe. Gotovo nevjerovatno, al televizor je ima i teletext. A uuuuuuuuuuuuuuuu…brale moj, kolike sam samo neprospavane noći proveo čitajući teletext. Pa jebi ga, taj teletext je u to doba bio internet. Jel se sjećate??? Pa teletext je bio maajka. Ko ga nije imao, bio je šupak. Tad interneta nije bilo i svi smo čitali taj jebeni teletext. Ćaća nije volio teletext…vjerovatno je mislio da ako ga čita da će mu HRT poslati račun za pročitano…pa je uvijek govorio
- „Gasi to…jeblo te to…ka da tu piše što pametno!“ (aj bar nije zračilo)….“a i sigurno zrači!!!“ (opa…ipak zrači)
Onda su počele sapunice…Santa Barbara…Dallas…i meni moj Beverli Hils. Ćaća nije moga doć na red od mene i matere. Godine su prolazile…a tevejci se mjenjali. Dijagonala 54 cm…72 cm…pa sve dok nismo dopeljali ekran 97 cm. Kad je taj doša, ćaća je mislio da smo kupili ormar. Bio je u šoku. Ko zna…možda je koji put pokušava ga i otvorit, mislivši da je mater tamo složila njegove gaće i potkošulje. Ta 97ica je bio zadanji model koji je doživio…ćaće više nema a ja sjedim u svojoj gajbi i gledam „flet“ tevejac od tošibe sa dijagonalom od 103 cm koji je debel 10tak cm i sa nostalgijom se svega sjećam. Pomislim...da sam ovakvog donio ćaći, on bi reka
- „Štos kupio stol bez nogu?“
Vjerovatno bi drugi dan na moju tošibu montira 4 noge i reka „Evo…stol je gotov“…a onda bi sjeo za „stol“ i pita mater „Jooooj…jel ima što za večeru?“.
Te moje misli prekine reklama na ovom mom tevejcu…i to reklama za novu generaciju tevejaca…“3D televizori“…eeeeeeeeeeeeeej…ne želim ni pomišljati što bi tek onda bilo sa ćaćom…već ga vidim kako po sobi puca iz pištolja i zove mater
- „Ženoooooooooooooo!!!! Zovi policiju!!!! Kuća nam je puna nekih ljudi!!!!!“
Post je objavljen 09.06.2011. u 22:10 sati.