Mislila sam jučer kako vjerojatno neću više pisati ovdje. Ne znam zašto, al eto palo mi je napamet. Onda se nešto desilo prije pola sata i ja to nemam nikom reć, a umrijet ću ako ne kažem.
Maloprije sam u tramvaju vidjela nekog koga nisam vidjela otkad sam imala 4 godine. Uvijek sam zamišljala kako će izgledat trenutak kad ga opet vidim. I to se danas desilo. Znam da je bio on. Njega nikad neću zaboravit. On je moj bratić koji je 4 godine mog života bio najbitnija osoba na svijet. On je bio onaj koji je mene vodao svugdje, igrao se samnom. 6 godina je stariji od mene. I onda su se dogodile neke stvari, grozne stvari. Moja teta je umrla, a njegov otac je njega maknuo od nas i odgajao ga da nas mrzi. Prije par godina sam se raspitivala o njemu, no shvatila sam da svih ta tema boli pa sam odustala od svega. Grozno je da on ne zna mog brata. Otišao je prije nego se brat rodio. I danas sam bila u tramvaju s prijateljem i nešto smo pričali o mom nizozemskom i o meni, mojima. I skužila sam da me neki lik gleda i bio mi je poznat. I onda sam ga pogledala u oči, pogledi su nam se suserli i ja sam znala da je to on. Zavrtilo mi se u glavi, odjednom mi je bilo hladno i muka i nisam imala zraka. On je prošao pored mene gledao me i znam da zna da sam to ja. Čuo je cijeli priču. Zna ko sam. Al je prošao. Izašao na slijedećoj stanici i ispratio me pogledom. Došla sam doma i doslovno dušu izbacila nad školjkom ko da sam popila litru votke sama. Ne mogu mi mislit treuntno. Ne znam, stariji je od mene mogao mi je prići. Skroz sam zbunjena i plačem već 45min.
Očito krv nije voda. Oči se nikad ne mjenjaju! A ja opet ne znam što je s njim.
Post je objavljen 09.06.2011. u 22:09 sati.