Marketing
Otok s druge strane pogleda
Nakon kiše zasja sunce, zapuše tramontana i očisti ariju.
Najlipše vrime za promatranje pučine.
Najradije sjednem u hladovinu ispred kuće, a ispred mene ...pučina, pa slijeva na desno Korčula, Lastovo, Sušac...
Još bi vidila i Palagružu da mi ne smeta ono brdo, onda se popnem malo više pa vidim i nju...usamljenu siku nasrid kulfa.
Gledajući tako Palagružu koja se za vedra vrimena čini bližom nego što je, jednom sam ushićeno izjavila: "Ajmo na Palagružu!"
(taman smo bili nabavili neki gliserić i zanosili se idejama di ćemo se sve vozat s njim)....pomorci u familiji su se samo nasmijali:
" Ha!ha!ha!!! Ti nisi normalna! Znaš ti koliko je to milja?! Pa otvoreno more!!! "
A dobro...probala sam, nije uspilo. Meni je izgledalo da bi se baš moglo, ono...kad je bonaca.
Pomorce je najteže nagovorit na neku pomorsku avanturu, pogotovo one koji su odgovorni za sigurnost broda i posade.
Na Palagruzu ćemo nekim većim, sigurnijim brodom...jednom, valjda...
Zagledam se u Sušac....kao da vidim ogromnog kita na sred pučine.
Izgleda tako blizu...tako dohvatljivo.
Na livu bandu od Sušca - Lastovo
Zapravo ovo bi triba bit post o Lastovu, ali ne mogu vam pričat o Lastovu, a da se ne dotaknem Visa.
Vis i Lastovo imaju mnogo štošta zajedničkog, iako ni jedni, ni drugi otočani ne bi to priznali ni za živu glavu.
Naprimjer - srdele na ražanj.
Višani će tvrdit da su srdele na ražonj baš njihov izvorni izum, a Lastovljani će isto tako žučno zagovarat da je to baš njihova ideja
i da su to Višani kopirali od njih.
A meni to smišno....pa šta ima veze ko se prvi dositija?! Najprije će bit da su se i jedni i drugi sastali na Sušcu nakon ribanja, našli granu od planike i napravili špicu-ražanj na koji su nabadali friško ulovljene srdele, ispekli ih i lipo svi skupa blagovali na nekom žalu.
Bitno je da su srdele na ražnju najslasnije srdele koje ste ikad probali, a ako niste...probajte!
Prije 3 godine HPD Mosor organizira je prvi izlet na Lastovo- zvizde su se posložile tako da sam tribala još čekat na ostvarenje davne želje.
Prošle godine - opet isto,Lastovo me baš neće. I napokon, ove godine treća-sreća!
Ukrcala sam se u katamaran za Lastovo sa još 12 Mosoraša/ica.
Malo nas je, al koga briga - ne odustajemo!
Iskrcali smo se u Ublima, pristanišno misto koje me se nije baš posebno dojmilo, iako je to bila luka u vrime starih Rimljana-možda će me se više dojmit neki drugi put, ovaj put smo ga samo prošli.
Najviše me se dojmilo to što smo teške ruksake i šatore ubacili u kamionet našeg domaćina koji ih je pribacio do kampa u Skrivenoj luci.
Nakon kavice u obližnjem kafiću, znakovitog imena "Lizard", uputili smo se na put kojim ćemo pješačiti slijedeća 2-3 sata da bi došli do našeg kampa. Usput smo saznali najnovije vijesti koje muče stanovnike Lastova. Jedina pumpna stanica na otoku gdje se može natankati gorivo za vozila i brodove, je zatvorena zbog neodgodivih radova. I to baš sad na pragu turističke sezone?! Lastovljani se snalaze tako da se trajektom prebace do Vela Luke, natankaju gorivo u kante i opet se vrate na svoj otok da bi to isto gorivo natankali u rezervoare svojih vozila ili brodica.
Kako stvari stoje sa najnovijim cijenama Jadrolinije, ni turistima neće tribat gorivo za vozat se po otoku, jer neće ni dolazit sa svojim autima.
Srića da nama ne triba ništa natankat osim vode kad prižednimo tokom pješačenja. A bogme smo vrlo skoro prižednili!
Naš put vodio je uzbrdo, asfaltiranim serpentinama prema istoku, a zapadno sunce nam je grijalo leđa i usporavalo naš ritam.
I kao što to obično biva - kad si umoran - staneš, okreneš se, gucneš par gutljaja vode i uživaš u pogledima
Usput ti nosnice zagolica prodoran miris smilja čiji grmići su se rasporedili uz cestu kao da ih je netko namjerno tu zasadio
Uživam u smilju i mislim kako bi skoro tribala poći na Vis ubrati smilja, složiti ga u teglu i zaliti maslinovim uljem da se napravi macerat koji će mi dobro doći ove zime.
Stigavši do prvog putokaza na prijevoju, pozdravljamo Hom i produžujemo na makadam kojim ćemo se spuštati do uvale Portorus di se nalazi naš kamp. Veselim se makadamu i hladovini, mrski asfalt ostaje nam za leđima.
Pred nama puca prekrasan pogled na južnu obalu kojom dominira stara lanterna Struga
U krilu jednog od brojnih zelenih brežuljaka smjestio se gradić Lastovo, među domaćima poznatiji kao "Selo"
"Selo" ćemo bolje upoznati sutra kada dopješačimo do njega preko brda i dolova, za sada tek jedan brzinski zum-zum pogled.
S novim jutrom čekaju nas zacrtane destinacije: prvo obližnji svjetionik Struga, a zatim krećemo na duži put do Lastova.
Svjetionik je sagrađen daleke 1839.g. u vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije na ovim našim prostorima.
Smješten je na rtu Struga, na vrhu 90-metarske litice, a svojim svjetlom već 160 godina signalizira svima na moru da se klone opasnih hridina.
Obitelj Kvinta već treću generaciju živi na ovom svjetioniku. Dočekala nas je srdačna Nada i ponudila svježu vodu iz njihove gustirne.
Kaže: "Ova voda vam nije boćata kao ona u kampu."
Naravno da nije, spustila se sa samog neba, ipak je to voda iz gustirne!
Jedna zanimljivost vezana za Strugu koju sam našla na interentu:
Jedna od nevjerojatnih, ali istinitih priča vezana je za ulov hlapa rekordnih dimenzija. Golemi rak težio je nešto manje od osamnaest kilograma, a ulovljen je mrežom krajem devetnaestog stoljeća. Ulovljenog hlapa ribari su otpremili na bečki carski dvor Franji Josipu. Car se odužio lastovskim ribarima poslavši im veliki sanduk s kavom i šećerom. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća koraljari su pod istom liticom posebnom dubinskom napravom iščupali koralj težak čak 45 kilograma. Prema postojećim evidencijama, to je do danas najveće koraljno stablo izvučeno iz Jadrana.
Pješačenje, uzbrdo i nizbrdo do Lastova nekome je prouzročio potoke znoja, a nekima tek jednu kritičnu točku, nazvat ćemo je točka Z.
Upoznajemo samo srce ovog pučinskog otoka, srce koje kuca slično kao i srce mog najdražeg otoka
Pred samim dolaskom u Lastovo - Lokva
Točno u podne - susrećemo se sa "Selom"
Dok većina razgledava lastovske strme kale i fumare po zvizdanu, nas tri odlučismo potražiti spas u hladovini, a razgledavanje ostavljamo za toplinski ugodnije poslijepodne. Već je skoro 1000 godina na istom mjestu, neće nam nigdje pobjeći.
Iako je Lastovo otok zanimljive i bogate povijesti, o njoj vam neću puno pisati, a oni koje zanima pročitat će u priloženom linku.
Samo jedna crtica:
Antički pomorci i trgovci koji su iz južnih grčkih kolonija prevozili robu i trgovali sa Ilirima otok su nazvali Ladesta odnosno Ladeston. Rimljani su ga zvali Ladestris, a Neretljani koji su se ondje potom naselili, uzeli su romanski izvorni oblik Lasta dodavši mu sufiks „ovo“ – i tako nastade ime Lastovo.
O prirodnim znamenitostima također je suvišno previše pisati, dovoljno je znati da je cijeli otok proglašen Parkom prirode, 2007.godine
I naravno - opet nešto slično: Za turiste i namjernike važno je spomenuti da na Lastovu nema otrovnih i opasnih životinja. Vrijedi naglasiti da nema čak ni otrovnih pauka poput ozloglašene „crne udovice“ koji su tako česti na stjenovitim dijelovima priobalja, ali što je još i važnije, nema ni zmija otrovnica. Samo bezopasne bjelouške. Stoga bez ikakve bojazni možete šetati poljima ili ljenčariti u hladovini borova.
O fumarima koji su zaštitni znak ovog otoka priložit ću tek nekoliko fotografija
O ljudima na otoku - sve najbolje.
Odvest će vas do Lokve da napunimo kante vodom za zalit vrtal u polju
Pokazat će vam svoje skrivene uvalice u kojima spavaju kamene kućice
Podijelit će s vama svoj skromni večernji obrok kojeg ćete smazati slađe od oborite ribe
A zalasci sunca - mistični su baš kao i ovaj otok obavijen koprenama magle
U nastojanju da prepoznam sličnosti između dva pučinska otoka, upoznala sam razlike koje su mi po tko zna koji put potvrdile nepisano pravilo
Otoci su kao i ljudi, ma koliko nam izgledali slični, ipak su različiti i njihovo bogatstvo je upravo u tim posebnostima koje ih krase kao kruna.
Jedna od tih krunskih posebnosti je i Lastovski Poklad koji svakako zaslužuje povratak u vrijeme kada se uspavani otok budi iz zimskog sna.
Kažu da je Lastovo otok sa 46 pripadajućih otočića, 46 crkvica, 46 dolaca, brežuljaka....neću ih brojiti - vjerujem im,
kao što vjerujem da ću jednom opet doći istraživati neke druge staze, brežuljke, uvale...zaroniti u njegove modre dubine.
Do viđenja otoče, mahat ću ti kad zapuše tramontana.
Post je objavljen 10.06.2011. u 20:33 sati.