Tema na blogu CBK u ovome postu je jedna pametna osoba koja se zove Esther Gitman. Tko je gospođa Gitman?
Supruga i majka, vrsna umjetnica u izradi nakita, što puno lijepoga govori o njoj, ne samo zbog toga što je podarila jedan život svome djetetu i bračnu ljubav svome suprugu, nego radi na decentnom naglašavanju ženine ljepote umjetničkim nakitom, što predstavlja posao koji zahtijeva sofisticirani osjećaj i jednu dozu umiješnosti, a to sve radi u financijskome centru svjetskoga glamoura i mode za vodeće umjetničke kuće u gradu New Yorku u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je u poodmakloj srednjoj životnoj dobi odlučila još nešto učiniti u svome životu, naime, krenula je u potragu za istinom, za povijesnom istinom, što je mnogim ljudima smiješno kad netko traga za istinom, po onoj glupoj uzrečici da la ljude spaja, a istina razdvaja, a osim toga ljudi misle da se time živi u prošlosti, što je temeljno pogrešno razmišljanje jer povijest je učiteljica života, te služi ljudima u boljem snalaženju u sadašnjosti i budućnosti.
Esther Gitman je dijete židovskih roditelja, rođena u Sarajevu prije Drugog svjetskog rata u ondašnjoj tamnici naroda Jugoslaviji (velikoj Srbiji), da bi u prvoj ratnoj godini na prostorima Jugo-Istočne Europe s roditeljima 1941. godine emigrirala u inozemstvo, i tako bio spašen njen i život njenih roditelja. Kao odrasla zrela osoba postavila si je pitanje: Kako je bilo moguće da je preživjela Holocaust (Šou) u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj?
Kao što je iz povijesti poznato, prilikom pregovora koalicijske srpsko-hrvatske vlade, Cvetković-Maček, odnosno vlade Kraljevine Jugoslavije s Hitlerovim režimom oko pristupanja u ondašnje europske integracije odnosno vojno-političkom savezu Sila osovine je jugoslavenski partner preuzeo anti-semitske mjere koje su činile standardnu politiku vodeće osovinske zemlje, 3. Reich-a, tako da su ondašnji jugoslavenski Židovi počeli biti diskriminirani od demokratske jugoslavenske vlade; anti-semitske mjere su posebno pale na plodno tlo u Beogradu gdje je Srpska pravoslavna crkva bila anti-semitska, dok je na području Banovine Hrvatske hladno dočekana nova politika prema Židovima, a zagrebački nadbiskup Stepinac osnovao karitativni odbor koji je pomagao progonjenim osobama u Hitlerovoj Njemačkoj, uključujući katoličkim svećenicima iz Njemačke i Austrije kojima je pružao politički azil na području jurisdikcije njegove (nad)biskupije.
Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske (N.D.H.) je ondašnja nova ustaška vlast priključila obnovljenu hrvatsku državu Silama osovine, u lipnju 1941. godine, a kao uvod u takovu politiku je poglavnik Pavelić automatski preuzeo standardnu politiku Hitlerove Njemačke o progonu Židova, odnosno anti-semitske mjere, iako u ublaženom obliku nego što su kroz Nürnberške rasne zakone primjenjivane nad njemačkim Židovima.
U početnome razdoblju N.D.H. je režim u Zagrebu, potpomognut Sigurnosnom službom njemačke nacističke tajne policije GESTAPO i njezinim protužidovskim odjelom ureda u Zagrebu počeo s uhićenjem hrvatskih i bosanskih Židova i konfiskacijom njihove imovine; nekoliko stotina njih tako je već u prvim tjednima zatočeno u improviziranim logorima do uspostave logorskoga kompleksa u Jasenovcu u ljeto 1941. godine; paralelno s anti-semitskim mjerama u Hrvatskoj je novi srpski kolaboracijski režim u Beogradu krenuo žestoko u napad na Židove nad kojima je u ljeto 1941. organiziran pogrom i likvidacija, posebno beogradskih Židova u srpskom koncentracijskom logoru “Banjica“ kraj Beograda. I četnički pokret otpora od generala Draže Mihailovića priključio se hajci na srpske Židove hvatajući ih po srbijanskoj provinciji, mučeći mnoge židovske civile (židovske žene i djevojke silovane, muškarci prebijani i zlostavljani itd.), i izručivši ih za novčanu nagradu njemačkoj nacističkoj tajnoj policiji GESTAPO u Beogradu, dok je srpska policija s velikim entuzijazmom sudjelovala u tzv. konačnom rješenju “židovskog pitanja“, tako da je Sigurnosna služba od GESTAPO, Sicherheitsdienst (S.D.) javila već koncem ljeta 1941. u svoju berlinsku centralu, da „je Srbija prva zemlja u Europi koja je “Judenfrei“ [slobodna od Židova].
(Izvor: povijesna istraživanja dokumentacije u beogradskim arhivima od strane Beograđanke, i Hrvatice Ljubice Štefan, nositeljice izraelskog odličja memorijalnog muzeja Jad Vašem u Jeruzalemu, Pravednik među narodima, s naznakom “Croatia“, s obzirom da je njena obitelj spađavala Židove u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata.)
Na tragu pitanja, kako je njena obitelj uspjela preživjeti Holocaust (istrebljenje Židova) u N.D.H., gospođa Esther Gitman krenula je stopama svojih predaka, i dobivši stipendiju za svoj znanstveni rad ili disertaciju na temu spašavanja Židova u N.D.H. je godinu dana istraživala u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu gdje je naišla na 30 000 “zaboravljenih“ dokumenata koji svjedoče o spašavanju hrvatskih Židova od strane njihovih sugrađana katoličke i muslimanske vjere, i zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i Katoličke crkve u Hrvata; također je istraživala dokumentaciju u Washingtonu odnosno ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (State Department) u koje su se godine 1941. i poslije slijevali dokumenti iz američkog veleposlanstva u Beogradu i konzulata u Zagrebu, te u pismohrani memorijalnog muzeja Holocausta u gradu Washingtonu.
Naišla je na zapanjujuće i nepoznate povijesne činjenice, što ju je navelo na zaključak da je N.D.H. bila jedina zemlja u ondašnjoj Europi i iz sklopa Sila osovine u kojoj se je hrvatsko stanovništvo aktivno zalagalo za zaštitu njihovih židovskih sugrađana, i to na način apeliranja ustaškim vlastima putem peticija (potpisanih podnositelja molbi i zahtjeva) da se na slobodu pusti hrvatske i bosanske Židove, navodeći pri tome njihove karakteristike poput toga da se radi o nevinim ljudima, o dobrim i radišnim ljudima, da se radi o hrvatskim patriotima koji su za hrvatsku državu, ili primjerice da se radi o humanistima i stručnjacima itd., a među pomagačima progonjenih Židova naišla je i na dužnosnike vladajućeg ustaškog pokreta, čak i na jednog ministra, ministra zdravstva u vladi N.D.H. koji je spasio, primjerice, židovske liječnike; u samom Sarajevu je, primjerice, od oko 11 000 Židova spašeno njih oko tri tisuće, dok je primjerice od oko 12 000 beogradskih Židova preživjelo samo nekoliko stotina. Od oko 40 000 Židova u N.D.H. je rat preživjelo oko 10 000, s tim da je dio likvidiranih hrvatskih Židova od ustaške vlasti izdan na način da su 1943. godine, nakon posjeta Reichsführera SS Heinricha Himmlera Zagrebu i poglavniku Paveliću, vlakovima deportirani u njemačke logore smrti na područje okupirane Poljske i općenito na Istok.
Dr. sc. Esther Gitman naglašava veliku opasnost kojoj su se hrvatski građani izlagali prilikom pisanja peticija ustaškim vlastima i režimu poglavnika Pavelića, tražeći primjerice da se Židove pusti iz logora i slično, što je bilo riskantno po slobodu i život za same potpisnike peticija i njihove obitelji.
Esther Gitman, koja govori materinjim hrvatskim jezikom, se nakon Drugog svjetskog rata vratila u obnovljenu Jugoslaviju u kojoj je vlast preuzela komunistička partija i partizanski vođa Tito, međutim, kako je naglasila, ni u totalitarizmu Titove Jugoslavije njoj i njenoj obitelji nije bilo života, tako da su uz ucjenu titoistička režima napustili tamnicu naroda, odselivši u tek stvorenu Državu Izrael na području Palestine, s tim da su u zamjenu za iseljenje morali jugoslavenskoj državi i komunističkoj partiji prepustiti svoju imovinu koja je konfiscirana, tako da Židovi nisu u Titovoj Jugoslaviji 1945. ništa bolje prošli nego u N.D.H. 1941. godine. Godine 1972. je gospođa Gitman preselila u S.A.D. odnosno u grad New York.
Na osnovi svoje studije je Esther Gitman objavila svoju knjigu na engleskom jeziku pod naslovom When Courage Prevailed [Kad prevladava hrabrost] čiji hrvatski prijevod još ne postoji, a na 1. programu Hrvatske televizije (HTV) je dana 7. lipnja 2011. emitirana dokumentarnu emisiju o njenoj disertaciji na temu Spašavanje Židova u N.D.H. (Dokumentarac pod naslovom Kad istina pobijedi, INTERFILM/HRT.)
Za blagopokojnog (ubijenog) zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca gospođa Gitman drži da se radi o svetom čovjeku za kojeg je rekla da joj je žao što ga u životu nije upoznala dok je bio živ. Time je svim kritičarima zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Stepinca i nositeljima klevetničkih kampanja začepila usta, izbivši tvrdnju da je dr. sc. Alojzije Stepinac navodno kontroverzan, naime, kontroverzni su njegovi kritičari, a ne blaženi Stepinac. Kontroverzne su povijesne ličnosti kao što su poglavnik Pavelić, maršal Tito, koji su i zločinci, dok je Stepinac blaženik, pod geslom: „U Tebe se, Gospodine, uzdajem“.
Što je razljutilo Stepinčeve kritičare u svijetu i kod kuće? Činjenica da je pozdravio osnivanje hrvatske države od 10. travnja 1941. godine. Što je jedan hrvatski nadbiskup trebao učiniti, osuditi osnivanje hrvatske države nakon 800 godina što su Hrvati bili bez vlastite države? Na svom suđenju na montiranom političkom procesu koji su organizirali titoisti u Zagrebu 1946. godine je nevino optuženi Stepinac izjavio da bi bio ništarija da nije osjetio bilo hrvatskog naroda koji je želio vlastitu hrvatsku državu i u osnivanju Nezavisne Države Hrvatske vidio ostvarenje svog stoljetnoga sna, ali, kako je naglasio i papa Benedikt XVI. u zrakoplovu prilikom svog hodočašća u Hrvatsku lipnja 2011. godine, Hrvati su se brzo razočarali u režimu ustaške vlasti N.D.H. koji su svoju državu podčinili Hitlerovim interesima, osudivši ustaški režim, ali i komunistički jugoslavenski režim protiv kojeg se anti-komunist Stepinac također borio kao što se borio kao anti-fašist za pravdu i pravice progonjenih Židova i Srba, spašavajući i jedne i druge, čak se zalagavši i za neke komunističke uznike u ustaškom zatvoru, na tragu Isusova djela uzimanja u zaštitu subkulturnih manjina društva poput carinika, prostitutki, progonjenih, ženskoga spola, i ljudi različite rase od domaćeg stanovništva, dakle, Isus je prelazio rasne granice i sve tabu-teme. Alojzije Stepinac se pokazao na djelu i na riječima kao stvarni i istinski slijednik vjere u Isusa Krista, Sina Božijega. Esther Gitman je prepoznala veliko Stepinčevo djelo, i za razliku od oportunista nije o tome htjela šutjeti nego je glasno progovorila, čak i uz rizik da bude proglašena pro-hrvatskom aktivisticom i politički nepoželjnom u svijetu, s obzirom na aktualnu anti-hrvatsku kampanju i predrasude koje o Hrvatima vladaju u svijetu, u Europi i Americi. Esther Gitman je naglasila da se hrvatski narod i hrvatsku državu ne smije izjednačavati s ustaškim režimom iz Drugog svjetskog rata! Naime, politiku izjednačavanja vode kukavice i beskičmenjaci, tako i politiku izjednačavanja velikosrpske agresije i žrtava velikosrpske agresije Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Zanimljivo, u svezi komunističkih zločina je znanstvenica i povjesničarka iz New Yorka rekla da u svojoj arhivi raspolaže s podosta dokumenata koji hrvatskim vlastima mogu pomoži u kažnjavanju komunističkih zločinaca i skidanju anti-fašističke krinke s njih, naime, poznato je da u Republici Hrvatskoj vladajući eks-komunisti i titoisti komuniste nazivaju anti-fašistima, ekskulpirajući ih od moralno-političke i kaznene odgovornosti za počinjene ratne zločine u Drugom svjetskom ratu u partizanima, i zločine protiv čovječanstva i genocid nakon Drugog svjetskog rata koji je titoistički režim počinio, ali do danas niti jedan komunistički zločinac nije u Hrvatskoj procesuiran, tako da je prekršeno načelo da pred zakonom moraju svi biti jednaki, te pravna država ne funkcionira. Na Istoku ništa novo!
Hrvati – kaže Esther Gitman – predstavljaju svjetlo u tami, i nadu, da se može pobijediti zlo.
Crni blog komunizma, 2011.
Post je objavljen 08.06.2011. u 14:49 sati.