Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

uvijek može gore!

- revitalizirani post od 8.6.2011.

Sjedio sam u čekaonici stomatološke ordinacije kad je, upravo kad sam trebao doći na red, na vrata banuo novi pacijent. Bio je mojih godina ili čak mlađi, ali u tako lošem stanju da je izgledao znatno stariji. Koža mu je bila boje kao da ga je neki hiperrealistični kipar napravio od fiberglasa, a oko njega se širio strahovit vonj. Nije još ni prešao prag čekaonice, a smrad kao da me je udario čekićem u čelo. Zapuhnulo je na trulež i gnjilež, na povraćotinu, mokraću i fekalije, na nekakve kemikalije prodorna mirisa… Kad mi je sjeo nasuprot jedva sam zadržao sadržaj želuca koji je jurnuo prema ždrijelu. U glavi mi se zavrtjelo od tog olfaktornog udara. S mukom sam se suzdržavao da ne ustanem i pobjegnem iz čekaonice. U životu nisam sreo ikoga ranije tko je tako smrdio, ako ne računam raspadnutu lešinu magarca u zabitima Zagore. Čovjek-tvor! Trudio sam se da se na meni ne vidi koliko me je zgrozio, a on je sjedio šutke i snuždeno, kao da se pomirio s onim što širi.

Mislio sam: kako može ući u tramvaj? Kako može hodati ulicom?

Zubar je završio s prethodnim pacijentom, a smrad pridošlice mora da je dopro i u ordinaciju jer je odmah dojurio u čekaonicu. Vidjevši ga, bez oklijevanja je rekao:

– Uđite! – i pokazao rukom na vrata ordinacije, a tek zatim meni:

– Nećeš se ljutiti ako ga primim prije tebe… Najavio se telefonom, hitan je slučaj.

– Naravno - suglasio sam se. Čim su njih dvojica otišli priskočio sam prozoru, raskrilio ga i presamitio se preko ruba udišući svježi zrak sa svim što mi je ostalo od pluća.

Dvadesetak minuta kasnije čovjek je izišao, a ja ušao u ordinaciju. Unutra je smrdjelo nepodnošljivo. Prvo smo otvorili sve prozore.

– Svaka ti čast! – rekao sam prijatelju zubaru. – Svašta ti moraš raditi!

Sjeo sam na zubarsku stolicu i zapitao:

– Što mu je? Kako je moguće da netko tako smrdi?

– Ne pitaj! Ima nekakav rak, sav se raspada. Ne preostaje mu više od šest mjeseci života, vjerojatno i znatno manje. Pustili su ga kući da umre.

– I što traži kod tebe?

– Zabolio ga zub.

To mi je djelovalo apsurdno: čovjek umire od raka, a zaboli ga zub.

– Zar ga to boli više od toga što ga izjeda?

Prijatelj zubar se kiselo nasmiješio:

– Da. Zub boli neizdrživo, a od onoga od čega umire samo je slabiji i slabiji…

U tom trenu kroz prozor dopre stravičan vrisak. Zubar priskoči prozoru i naviri se van. Otme mu se:

– Jebi ga! Slomio je nogu!

I ja sam skočio do njega i pogledao nadolje. Na izlazu iz kuće su tri stepenice, a čovjek-tvor je ležao nasred pločnika dok mu je jedna potkoljenica bila savinuta gotovo pod pravim kutom. Prolaznici su se odmah počeli okupljati uokolo i nadnositi nad njega.

Zubar je dohvatio telefon i nazvao Hitnu pomoć, a zatim smo se obojica spustili na ulicu i pričekali dok nisu došli.

Četiri dana kasnije ponovo sam otišao zubaru da završi što je počeo raditi na jednom od mojih zuba. Pitao sam ga zna li kako je s nesretnikom kojega su odvezli. Zapravo ništa čudno da je slomio nogu: nesigurno hoda, a zbog bolesti su mu i kosti krhke…

– U gužvi su mu ukrali novčanik s novcima i svim dokumentima.









Post je objavljen 02.06.2015. u 11:05 sati.