1. dio
Namatajući užad u koncentrične spirale kako se to već s užadi na brodovima radi, počeo sam polako u glavi odmotavati događaje prethodne večeri.
Pristao sam u otočku lučicu, za koju i sada, kada sam se poprilično izvještio u manevriranju tridesetmetarkim dvomotornim drvenim brodom, tvrdim da je ipak mogla prilikom zadnje rekonstrukcije prije nekih petnajstak godina, kada je moj brod još uvijek lovio ribu na nekim drugim morima, a ja samo sanjao i to u nekim sporednim snovima sebe kao njegova kapetana, biti napravljena koji metar većom, jer sam sam uvjeren, iako baš i ne pratim politiku, pogotovo regionalnog razvoja, da je i tada već postojala nacionalna strategija što većeg otvaranja otoka turizmu, pogotovo nautičkom turizmu, koji je trebao u državnu kesu nešto više, a bogme i u otočnu kesu nešto manje, donositi eure, dolare i ostale iskoristive valute, koje bi se sukladno toj istoj strategiji, jer ovaj komad svemira je prvak Svijeta u strategijama, koristili za razvoj otočkih sredina kako na gospodarskom, tako i na kulturno obrazovnom planu, što bi za krajnji cilj u pesimističnijoj varijanti imalo zaustavljanje iseljavanja mladih ljudi s otoka, a optimistička planiranja su predviđala čak masovniji povratak onih koji su nebrigom režima morali svoja rodna ognjišta u idiličnom maslinama i morem okruženom krajoliku, povezana kopnom dva puta tjedno brodskom linijom, zamijeniti za sivi beton i prljavi asfalt velikih gradova na kopnu koji im je ipak nudio mogućnost nekakvoga zaposlenja, školovanja djece, preživljavanja.
Doduše iz tog vremena, vremena rekonstrukcije lučice, datira i poprilično velika, čak i za sredine puno veće od ove, nova kuća tadašnjeg načelnika otočke općine, koji je suprotno strategijama, prvom prilikom dao leđima vjetra ostvarujući svoju strategiju na kopnu, koristeći to novosagrađeno zdanje više za iznajmljivanje apartmana tijekom ljetne sezone, a manje za povremeni boravak u njemu i to uglavnom u vrijeme kada treba prebrojiti, koliko je tko dana i koliko soba koristio. Kada bolje razmislim pa čovjek ipak ostvaruje strategiju, iako su gotovo svi oni koji bivaju kod njega tijekom sezone samo njegova rodbina, a rodbine izgleda čovjek ima puno i odsvakuda, jer znao sam tamo primijetiti kao kamen bijele sjevernjake, a bogme i poput ugljena crne neke ljude, tako da još uvijek od turizma općina i nema baš nekakve velike koristi, ali bitno je da se glas o ljepoti otoka širi što dalje.
Nakon što je pomeo palubu i iznijeo smeće koje su putnici na relaciji Kopno Otok, kao slučajno zaboravili ponijeti sa sobom, mali Šime je stao pored mene i upitao:
• Gazda? Jel bi to bilo za danas dosta?
Kažem mali Šime, ustvari Šime je bio dobrih dvadesetak centimetara višlji od mene, suh, košćat sedamnaestogodišnjak premlad da potraži kakav posao na kopnu, presiromašan da bi nakon završene osnovne škole na Otoku izučavao kakav zanat ili nešto slično čime bi si barem u nekim pretpostavkama osigurao sigurniju, bolju budućnost.
Živio je sam, s majkom u polusadrađenoj kući na rubu mjesta jer je njegov otac, mornar na nekom prekooceanskom brodu, jednom davno isplovio i nikada se više nije vratio, ali to je neka druga priča.
Kako stvarno nije bilo više nikakva posla na brodu ni za mene ni za Šimu, isplatio sam mu njegovu dnevnu zaradu, mahnuo mu na odlasku i ostao sam na brodu zagledan u trenutak kada Sunce pozdravljajući se s nama, šalje svoje posljednje zrake za ovaj dan i u obliku velike narančasto-crvene kugle uranja daleko tamo negdje u plavetnilo mora i bojajući ga svojom svjetlošću, stvarajući predivne slike, koje oduzimaju dah.
Volio sam tako stajati zagledan u daljinu i dopuštati pogledu užitak, ne misliti o ničemu, pogotovo ne o stvarima koje ti svakodnevnica uvlači u mozak, ne misliti o poskupljenju benzina, o ratu u nekoj dalekoj zemlji, o kriminalu i korupciji u vlastitoj zemlji, ne misliti o tome da li je neka lokalna pjevačica, uzdignuta u status zvijezde, s rasponom glasa od čak četiti tona, obukla gaćice ili ne na zadnjem nastupu pred publikom u razvikanoj diskoteci poznatog poduzetnika, koji je svoju poduzetnost iskazao dovođenjem u propast poklonjene mu tvornice i otpuštanjem tisuću radnica koje su šile košulje i njima oblačile pola evrope. Zbog toga nisam volio čitati ni novine, zbog toga i ne gledam televizor, ne zbog toga što mi je sve svejedno, nego zbog toga što ne vidim kako bi moje razmišljanje o tome moglo išta promijeniti. Uđe ti kao crv takva nekakva glupost u mozak i jede te. Ne treba mi to. Volim misliti o ničemu.
Iz moje zagledanosti, udubljenosti i odvojenosti od svega, trgnuo me ženski glas s kopna. ......
nastavlja se....
Post je objavljen 08.06.2011. u 08:14 sati.