Kuburila sam s matematikom od prvog osnovne. Bila sam sasvim solidan učenik, ali matematika je bila moja Ahilova peta. Osnovnu sam nekako progurala bez obzira na dotični problem, ali onda su se u srednjoj stvari zakomplicirale. Cijelu godinu bih vukla jedinicu iz matematike, a na kraju školske godine profesori bi se uvijek našli pred istom dilemom: Kako dopustiti da im godinu izgubi cura koja im je svake godine školi donosila književne nagrade? Kako dopustiti da zbog matematike godinu izgubi učenica kojoj je prosjek ocjena bio vrlo dobar?
Pa su našli rješenje - pomirivši se s tim da moj mozak ima hendikep vezan uz brojeve i logičko matematičko razmišljanje, sve što su od mene tražili bilo je da pokažem volju. Tražili su od mene bar POKUŠAJ. I ja sam im taj pokušaj i davala. Npr., u srednjoj ekonomskoj, zadnji test kojim sam trebala spasiti godinu, test iz matematike, naravno, ispisala sam pune dvije stranice tog istog testa, sa nijednim jedinim točnim rezultatom. Lijepo sam uvrstila formule i jednadžbe, savršeno postavila zadatke, i promašila ceo fudbal. Profesorica je, kratkim pregledom mojih uzaludnih pokušaja, shvatila - pripremila sam se, učila sam, radila sam, ali sam jednostavno - kreten. I odlučila mi dati prolaznu ocjenu, rekavši mi doslovno, citiram:"Bože, koja katastrofa. Dvije ispisane stranice, a nijedan točan rezultat! Ali dajem ti dvojku za trud."
Nekako sam dakle sve to progurala, zahvaljujući uviđavnosti mojih dragih profesora.
Moj sin nije te sreće. Valjda je genetika u pitanju, malac je sasvim solidan učenik, ali baš kao i ja, kuburi s matematikom. Želeći ga poštedjeti problema na kraju godine, odmah na početku uputila sam ga na repeticije, i to besplatne, kod žene mog brata. Svaki tjedan, bar dva puta, odlazio je kod nje, a ona, budući smo rod, i budući voli mog sina, u te repeticije je unosila puno više strpljenja i volje nego što bi eventualno netko nepoznat kome bih plaćala te satove.
Unatoč njenom trudu, i volji mog sina da se izbori BAR za pozitivnu ocjenu, sad, na kraju godine, on ima čvrstu jedinicu iz matematike.
Neki dan je imao šansu ispraviti ocjenu, spremio se, tj. spremao se danima, odlazio na repeticije, radio i sam kući, došao na sat, ispisao pune dvije stranice, ispravno postavio sve zadatke, naravno, kao i mama, sa nijednim točnim rezultatom.
Profesorica mu je mrtva hladna podebljala jedinicu, i sad je već sasvim jasno da neće proći godinu, a što će biti na popravnom ispitu, samo Bog zna.
Ono sa čime se ja sad moram boriti, je njegova mladenačka depresija. Izgubio je volju za bilo kakvim učenjem, uvjeren da je ona izreka "Svaki trud se isplati" čista glupost i floskula. Ja ne znam kako ga razuvjeriti. Nitko mu ne može pomoći, ni meni, ni njemu.
Činjenica da kod dotične profesorice više od pola razreda nema pozitivnu ocjenu, nikoga u školi (niti u školstvu) ne zanima.
Činjenica da je očito da je moj sin radio i trudio se, također nije bitna.
Činjenica da je većinu svoje energije zadnjih mjeseci potrošio na pokušaje da ispravi jedinicu iz matematike, isto tako nikome nije bitna. A inteligentan je stvor, ozbiljan i nipošto nezainteresiran učenik.
Tj., donedavno nije bio nezainteresiran.
Sad je najednom postao ravnodušan.
Šaljem ovim putem zahvalu profesorima iz mojeg doba. Oni su očito imali neka znanja koja su današnjim (određenim) profesorima potpuno nepoznata.
Post je objavljen 08.06.2011. u 07:36 sati.