Marketing
Preostaje samo skrivanje?
Ni sam ne znam zašto, ali kao da se sve u meni ugasilo. Dobro, ne ugasilo, ali smirilo. Odstranio sam nepotrebne ljude iz svog života, a kao prioritet stavio one koji su iskreni, ili makar tako izgledaju, vrijeme će da pokaže.
Možda onaj razgovor i bude zadnji, zadnji takvog tipa, možda je tako bolje, za oboje. Možda je bolje tom dijelu našeg odnosa da jednostavno potone u zaborav, negdje dolje u bezdan ove moje duše. Ali ne da nestane. Ne žeim da nestane, i neće. Jer, savršeni trenuci se ne mogu zaboraviti. Dobro, mogu se zaboraviti, ali ne i nestati.
Baš razgovaram jučer sa prijateljicom o tome. O tome da imam drugi dio sebe. Ali ironično u svemu tome je da to i nisam tražio, jednostavno se desilo: ljubav na prvu riječ. I tako bi silno htio to da kažem svima, ali znaš da niko ne zna, da niko ne može da zna, makar je još. Još dugo vremena, kada svi oko mene koji su mi zabili nož u leđa ponovo zadrade moje povjerenje u njegovom najsjajnijem obliku. Tada biću otkriven, ali možda ni tada. Možda nekada u budućnosti, kad svijet shvati da je sve to tu, i biće, zauvijek.
Nadam se da shvatate, neprikosnovenu patnju, nemoć mog tijela da to drži i dalje u nekim mračnim hodnicima, iza čeličnih vrata.
Post je objavljen 07.06.2011. u 15:08 sati.