Opustošeno srce jeca
prebirući ruševna zrna
gubeći stazu dosiže
tek pokoju novu suzu
Tlu su uprte čežnje
dok nebo oblake šalje
da izniknu zrna
novog stvaranja u meni
I već me guši jecaj
potapljaju suze
plaši umiranje starog
Zar novo ne nastaje
Podižeš mi srce
nježnošću dodira svoga
i milošću oblijevaš
sjeme novog stvorenja
Zar mi itko drugi može darovati život
Ljiljana Katić, 23.06.1997.
Post je objavljen 07.06.2011. u 10:29 sati.