Jesam li ja glupa ili što? Možda sam kasnila kad se pamet dijelila, inaće ne volim kasniti, radije dođem ranije ali možda se baš taj dan nešto nasralo na putu, baš taj određeni dan pa sam stigla kad je ostalo tek nešto sitno, roba sa greškom, znate one košulje i ružne majice što su na turbo rasprodajama po deset kuna, nabacane u neku košaru ružnog izgleda, negdje u kutu dučana, gdje dođu babe samo premetati to po košari, tek tako da ne bi cijelo vrijeme bilo isto razbacano....
....prodajem auto....moj prvi auto....to je nešto moje....nešto....moje, ničije tuđe, ja sam ga platila....svojim novcima (ok, sad, posuđenim, ali opet, nećemo sitničariti...)zar se može sa komadom lima i još pokojim materijalima biti povezan? Emocionalno? Zašto plačem? To je bio moj dokaz da sam donekle jaka, da mogu sve preživjeti, to je bio fizički dokaz samoj sebi, ne ono što ja mislim nego ono što se možda vidi....sječam se svega povezanog sa tim autom...bježanja, prijetnje...sudari...izletavanje sa ceste...policije....skalpela....svega se sječam....to su bili prvi dani mene i tog auta skupa....zar se ne bih trebala veseliti što će skupa sa tim autom otići i ta sječanja? Ili će sa svime time otići i "ono dobro", onaj filing da stvarno mogu sve proći i ostati "neozljeđena"? Neozljeđena fizički....ono što se ne vidi, ne boli zar ne? Tu sam, čitava....sve mogu...koji je onda kiki??
Post je objavljen 06.06.2011. u 12:46 sati.