okrugli zidni sat zamagljene površine kroz koju se jedva može vidjeti da je zaboravio kucati. tanke šiljaste crne kazaljke jezivo zaleđene na hladnim oštrim linijama što čine nepomične bešćutne brojke.
a zapravo ne želim da vrijeme stane. da ostanem u ovom trenutku, ovom koji zapravo nije vrijedan toga... je li uopće ijedan trenutak vrijedan toga da se zamrzne, da prestane teći? možda u nekom obliku sjena i oblika na fotografiji, linija crteža, riječi... ali zauvijek ostati u jednom trenutku... više mi zvuči kao opis bolesti negoli užitka.
i dobro. onako. živiš. samo živiš. zaboraviš razloge. samo živiš. stvari se dešavaju. bez tvog utjecaja i s njim. iako mi se više ne čini da uopće vidim razliku. iako mi se više ne čini da mi ime zvuči isto kao prije. niti ga ne čujem tako često. a i kad ga čujem, lecnem se pri čudnom odzvuku koje sad stvara.. i kao da su krajnosti toliko ekstremne da su postale jednake.
a vidiš tu osobu? volim je. volim sve ljude na svijetu. volim pisati, redati riječi bez površnog smisla. vući olovku po papiru i gledati srebrnkasti trag grafita koji ostaje za nasumičnim potezima. dodavati točke i linije i stvarati. stvoriti. što sam od sebe stvorila?
možda samo želim da mi se želje ne promijene.
Post je objavljen 04.06.2011. u 18:39 sati.