S novim strojevima pretežno njemačke proizvodnje, stigli su u ovaj turopoljski kraj i brojni
njemački nazivi. Poslovođa je, recimo, bio sageleiter, predrisači - vorreiseri, jarmače - gateri, a
sa se ne spominju zurichteri, špolteri i slične sprave kojima je domaći naziv gotovo nepoznat. Uz
njemačka je imena stigao i njemački duh. Pedanterija, rad, kvaliteta. Čovjek se polako svodio na
broj, na stroj koji proizvodi. Zakon kapitala nije se obazirao na ljudska imena i prezimena, u
privatnom životu radnika. Bridjeli su dlanovi na vručinama i smrzavicama, koža zadebljala i
ohrapavljela od zadjeva i špranja; gotovo se 4000 vagona izmjenjivalo, dovozilo se prugama i
odvozilo dalje.
Da bi se postiglo prvorazrednu kvalitetu, velika se pažnja poklanjala šumskoj manipulaciji,
poslovima koji su se odvijali izvan pilana. Posebni stručnjaci - procjenjitelji odlazili su u procjenu i
kupovinu drva. Drvo se najprije dobro pregledalo, ocjenjivalo koliko će se klada od njega moći
ispiliti, a zatim se licitiralo za državne šume ili pogađalo za privatne. Prije toga trebalo je platiti i
šumsku taksu, koju su i država i privatnik morali opet uložiti u obnavljanje šuma. Isprva se drvo
nabavljalo iz Burdelja, odakle su se fine furnirske klade odvozile čak u Rigu; kasnije, slijedeći
zamršene putove kapitala gotovo 70 posto klada dovozilo se iz drugih krajeva: Bjelovara,
Pitomače, Kloštra, pa čak i Bosne. U predratnom asortimanu proizvodilo se više samica, nego
okrajčane građe. Od 28 000 kubičnih metara, koliko se pililo prije rata, dobivalo se 13 000 do
14 000 kubičnih metara građe. Dio građe za proizvodnju bačava izvozio se za "Mehanische
fassfabrik" u Weinsfeldu, u Šviscarskoj. Osim toga proizvodilo se i 20 posto bukove građe. Sva
roba bila je prve i druge kvalitete i već tada se izvozila u Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju,
Norvešku i Švedsku, manje u Alžir i Austriju.
U naelektriziranoj atmosferi i u turopoljskoj pilani počinju pucketati prve iskre radničkog pokreta.
Po partijskoj se direktivi 1938. godine u Velikoj Gorici pojačava aktivnost članova Ujedinjenog
radičkog sindikalnog saveza. Oni se uključuju i u Hrvatski radnički savez sa zadatkom da rade
na poboljšanju životnih i radih uvijeta radničke klase. Od radnika jednog građevinskog poduzeća
i radnika pilane formirana je sindikalna podružnica građevinskih radika. Odmahnakon toga
sačinjen je i prijedlog kolektivnog ugovora s poslodavcima: tražilo se poboljšanje uvjeta rada,
smanjenje radnog dana od10 na 8 sati, uvođenje dnevnog odmora, te povečanje nadnica. Milan
Obrovac, radnik u pilani, bio je veza sa sindikatom. Radi pritiska na Deutscha, Obrovac i
Stjepan Katulić 1938. ili 1939. godine organizirali su štrajk. Naj prije je pred pilanom održan
sastanak, zatim su zaustavljeni strojevi i delegacija sa zahtjevima radnika uputila se Deutschu.
Budući de je istodobno još veći štrajk organiziran u Burdelju, gdje su na sječi uz ostale radnike
bili i Deutschevi radnici, Deutsch je, kako se čini, ipak morao uvažiti neke njihove zahtjeve.
Prema sjećanju Ivana Orlića, prvoborca velikogoričkog kraja i organizatora sindikalnog pokreta
u Velikoj Gorici, Deutsch je pristao na skračenje radnog vremena (koje je na papiru i onako
trajalo osam sati), povisio je nadnice za nekoliko para, ali nije pristao na zahtjev da se uvede
dnevni odmor. Kolektivni ugovor ipak je prošao. Bila je to jedna od prvih, premda mršavih,
pobjeda radničke klase na velikogoričkom području. Milan Obrovac je kao organizator štrajka
zatočen u Jasenovcu, a nakon rata nastavio je raditi u DIP-u Turopolje. Po svemu sudeći,
njegova uloga u predratnom revolucionarnom djelovanju u Velikoj Gorici nikad neće biti dovoljno
razjašnjena, jer nikakvi dokumenti o tome ne postoje, a sjećanja su kontradiktorna i izblijedela.
(Original pisan 1981 godine u povodu 70 godina uspješnog rada Drvne industrije Turopolje)
(Fotografije su sakupljene iz različitih izvora: mještani, knjige...)